Post apokaliptični Metro 2033 mi je bio velika želja za čitanjem još otkad sam prvi put ugledao hrvatsko izdanje od strane Frakture davne 2011. godine na tadašnjem Interliberu. Bio sam te nesreće da mi je za oko zapeo prekasno, neočekivano na štandu izdavača za kojeg nikad ne bih pomislio da bi izdali jedno znanstveno fantastično djelo. Prekasno zato što sam potrošio sve što se potrošiti dalo od cjelogodišnje uštede upravo za tu prigodu. Tada sam još uvijek bio samo prosječni student bez kinte u džepu i financijski u potpunosti ovisan o roditeljima. Nažalost Metro 2033 će morati pričekati neke bolje i sretnije dane, idealno na nekoj dobroj akciji. Tako je to s novcem kad ga nemaš. Samo što sam na kraju u moru drugih misli na kraju u potpunosti zaboravio na knjigu.
Pet godina poslije za vrijeme volontiranja u sklopu Udruge “Igranje” na Liburniconu 2016., djelo je ponovno pronašlo novi život u mojim mislima. Naime te godine je jedan od počasnih gostiju festivala bio ni manje ni više već i sam autor djela – novinar i književnik Dmitry Glukhovsky. Kao velikom fanu pisane riječi koji se po prvi put i sam u tom periodu krenuo upuštati u objavljivanje kratkih priča u SFerakonskim zbirkama, bilo mi je od iznimnog značaja sudjelovati na njegovom počasnom predavanju. Najviše od svega sam želio čuti njegova iskustva sa samih početaka, cijeli proces od ideje do konačnog objavljivanja knjige, te pogotovo savjete za buduće mlade naraštaje pisaca. Nisam niti pročitao još njegovo djelo a osjećao sam se uzbuđenije od punokrvnih fanova serijala. Jer s uspjehom prve knjige i jednako tako uspješnom i zapaženom istoimenom PC igrom, Glukhovsky je izdao i dva nastavka – Metro 2034 (2009.) i Metro 2035 (2015.), zaokruživši tako priču trilogijom.
Iako nisam baš dobio magičnu formulu kojoj sam se nadao, već hladni tuš u obliku puno truda, svejedno sam dobio traženu inspiraciju, pa je bilo iznimno zadovoljstvo stisnuti ruku tog velikana. Ponekad je malo inspiracije sve što je dovoljno za postizane velikih stvari.
No vratimo se na samo djelo.
Premisa
Godine 2013. nuklearni rat prisiljava malobrojnu preživjelu populaciju Moskve da sigurnost potraže u razgranatoj mreži podzemnog metroa. Bez naznaka skorašnjeg popravljanja situacije na površini devastiranoj radijacijom, preživjeli naseljavaju pojedine stanice osnivajući nove zajednice. S vremenom ove stanice poprimaju određena zasebna društvena obilježja, te se postepeno razvijaju u vlastite mini državice sa svojim zakonima. Najmoćnije od svih su:
- Polis sačinjen od četiri moćne stanice koji je svojevrsna metropola metroa, gdje se jedino još može pronaći koliko toliko naličje prijašnjeg života. Dok svi ostali žive u šatorima, jedini su žitelji koji žive u stambenim zidanim prostorima, te u svojim knjižnicama čuvaju najvrjednije knjige iz povijesti i znanosti.
- Hansa režim obuhvaća glavni prsten metroa i idući su po razini moći zahvaljujući svojoj trgovačkoj i ekonomskoj moći uslijed kontrole strateških pozicija.
- Crvena Linija je neo-Staljinistička frakcija koja njeguje ekstremni idolopoklonski komunizam.
- Četvrti Reich je neo-Nacistička frakcija koja pak njeguje fašističku ideologiju, što znači da svi koji nisu čistokrvni bijelci i Rusi, iznimno loše prolaze na stanicama pod njihovim kontrolama.
Tu su još i brojne slabije nezavisne stanice koje ne njeguju niti jednu od ekstremnih ideologija. Često među sobom sklapaju obrambena savezništva pa čak i ujedinjenja kako bi očuvale svoju slobodu od snažnijih država. Sve stanice su definirane granicama kontrole, te sve kontroliraju pristupne tunele svojim teritorijima.
Gotovo svaka stanica se specijalizirala i u pojedinoj branši koja joj omogućavala prosperitet u cjelokupnom sistemu. Pa su tako neke specifične po uzgoju svinja koje su doveli u metro neposredno nakon nuklearne apokalipse, neki su se specijalizirali u uzgajanju gljiva i proizvodnji žestokog pića od njih, neki u trgovini, neki po bogatim knjižnicama, neke po ugostiteljstvu itd. Većina su međutim prolazne siromašne oronule naseobine. Većina stanica preživljava na raznoj mahovini i mesu od štakora, dok si oni imućniji mogu priuštiti pravo meso od svinjetine.
Zbog limitiranih resursa, zavisti ekonomskim bogatstvom, ili jednostavno ideološkim razlikama, česti su ratovi između stanica država. Najveći od ovih sukoba je bio između Hanse i Crvene Linije za kontrolu nad unutarnjim prstenom metroa. Završio je tek iscrpljujućom pat pozicijom gdje su obje strane morale pristati na nepovoljan kompromis.
Kada ljudi nisu sami sebi najveći neprijatelji onda su tu i brojne druge opasnosti u obliku džinovskih štakora i drugih kojekakvih mutiranih beštija koje vrludaju mračnim tunelima koji povezuju stanice. Prolaz većinom tunela je stoga pravi pogibeljni pothvat ako je netko dovoljno lud da putuje sam. Stoga je generalno pravilo da se pripremaju karavane od nekoliko dobro naoružanih ljudi. Pa čak ni to nisu bile potpune garancije sigurnosti od banditskih napada ili misterioznih nestanaka.
Svatko razborit bi pomislio pa u tako užasnom svijetu, koliko lošije može biti na površini? Odgovor je mnogo gore. Za početak atmosfera je i dalje ispunjena visokom razinom radijacije, zbog čega niti kratki izlasci bez posebnih odijela i filtera s kisikom nisu preporučljivi. Ako vas s vremenom to polagano ne ubije, tada brojna instantna smrt vreba iz zraka i s tla od mnogobrojnih mutiranih kreatura. A ako i to uspijete preživjeti tu su čudni i neobjašnjivi fenomeni uzrokovani prema pričama eksperimentalnim oružjem za vrijeme globalnog nuklearnog rata. Malobrojni specijalizirani pojedinci zvani “stalkeri” znaju izlaziti u potragama za dragocjenim resursima koji su preživjeli apokalipsu, ili u lov na vrijedne knjige.
Radnja
U takvom svijetu zatičemo našeg glavnog protagonista – dvadesetčetverogodišnjeg mladića Artema, koji obitava na nezavisnoj rubnoj stanici naziva VDNG. Artem je inače siroče čiju majku i većinu žitelje neimenovane stanice, je pobila horda krvoločnih džinovskih štakora. Kao malenog dječarca u zadnji tren ga spašava jedan od vojnika u prolazu, a koji ga uzima k sebi i odgaja s pažnjom i ljubavlju pravog oca. Usprkos tome za Artema je on ujak Saša, dok ga većina drugih žitelja stanice i šire poznaju kao “Suhi”.
U dobi u kojoj ga zatičemo mladić vrijeme provodi radeći na plantažama gljiva i dežurstvima u tunelima. Tijekom jednog od tih dežurstva susreće iskusnog ratnika zvanog Hunter, a koji je došao vidjeti Suhog kako bi kao stari drugovi porazgovarali o situaciji na VDNG-u. Naime stanica je u proteklom vremenu bivala metom konstantnih upada mutantskih humanoidnih bića zvanih “Crni”. Hunter smatra kako bi ovi učestali prodori s vremenom mogli zaprijetiti i ostatku metroa. Kada Suhi odbacuje ovu tvrdnju kao neosnovanom, Hunter se sam odlučuje upustiti u opasan podvig detaljne istrage njihovog teritorija, a u slučaju da se ne vrati Artemu povjerava misiju da potraži u Polisu čovjeka po imenu Meljnik.
Kada se uistinu obistini najcrnji scenarij i nitko više ne čuje za Huntera, preostaje na Artemu odgovornost da se zaputi na daleki i opasni put prema metropoli i upozori sve odgovorne na probleme koji im svima prijete. Na tom putu susrest će raznoliki spektar ljudi, posjetiti brojne stanice sa svojim neobičnim običajima i tradicijama, naći se licem u lice s brojnim pogibeljnim situacijama, sve dok u konačnici ne uspije pronaći put do srca metroa. No tek tamo ga čekaju prave opasne avanture.
Dojmovi
Glukhovsky je djelo počeo pisati kao internet eksperiment 2002. godine na svojem blogu objavljujući poglavlje po poglavlje. S obzirom na to da je time postao zapažen i počeo privlačiti na tisuće čitatelja diljem cijele Rusije, odlučio se na koncu sve dotjerati i uvesti u fizičku knjigu. Da se razumijemo govorimo o brojkama internet čitateljstva u periodu kada je malo koji Rus posjedovao računalo. Tako da do izdavanja knjige 2005. godine, taj broj je iznosio impresivnih dva milijuna. Uz takve brojke djelo je brzo postalo svjetskom senzacijom probivši se i pronašavši veliki interes i na zapadu. Kada su krenuli i prijevodi krenule su pristizati i brojne nagrade. Najznačajnija je “Nagrada za poticaj” na Euroconu 2007. godine od strane Europskog društva znanstvene fantastike.
Sa sve većom popularizacijom krenuli su i pregovori o filmskoj ekranizaciji, a dok se to raspetljavalo 2010. smo od ukrajinskog studija 4A Games dobili ekranizaciju u obliku računalne igre. Uslijedila su i dva nastavka Metro: Last Light (2013.) i Metro: Exodus (2019.). Sve tri igre su pobrale iznimno pozitivne recenzije, brojne nagradne nominacije, te postigle odličnu prodaju.
No vratimo se na sami književni predložak koji je i zakotrljao toliku lavinu. Imao sam nažalost tu sreću i nesreću da je Cixinova trilogija “Sjećanje na prošlost Zemlje” potaknula daljnje čitanje po okončanju serijala, i što je upravo Metro 2033 se našao kao iduća knjiga na listi. Iako se Glukhovskyjevo djelo definitivno ističe u moru prosječnosti, nažalost nije na razini Asimova, Herberta, Clarka i Cixina. Pokušaji velikih filozofskih i egzistencijalnih ideja djeluju isforsirano i naivno odrađeno, te zbog toga niti ne potiču u čitatelju neka dublja promišljanja.
Srećom pa to nije glavna čar djela. Polje na kojoj Glukhovsky zaista sjaji je Tolkienska gradnja svijeta. Oko odlične ideje razgranao je stvarni i živi, no istodobno opasan i depresivni svijet s cijelom svojom poviješću i uobičajenim sadašnjim životima. Sve od opisa svake pojedine stanice, do njenih žitelja, pravila i tradicija, odnosima s drugim stanicama, sve ostavlja stvaran i maštovit dojam da zaista vjerujete i bivate uvučeni u cijeli taj svijet. Glukhovsky je tu napravio iznimnu domaću zadaću stvarnog razmještaja, udaljenosti i naziva stanica, ili jednostavno čovjek stvarno poznaje moskovski metro poput crta na svojoj ruci. Za lakše praćenje čitateljima, s unutarnjih korica knjige se nalazi ilustrirana karta.
Nasuprot maštovitim opisima života na stanicama, jednako su odlični i opisi tjeskobnih i mračnih tunela koji ih povezuju. Odlično je pogođen onaj iskonski ljudski strah od mraka, kada se u nedostatku svjetlosti čovječja mašta počinje poigravati njegovom psihom. Uistinu jezivi segmenti knjige uz bok s Kingovim djelima. Čak bih možda volio da je veći naglasak dat čistom prizemnom hororu, nego li avanturi u nekom grandioznom spasenju poznatog svijeta. Drugi neznani horor je onaj od prijetnje s površine. Iznimno je to opasan svijet koji više nije ni izbliza onakav kakvog ga pamtimo. Opasnosti vrebaju od raznih mutiranih kreatura iz zraka i tla, do neobjašnjivih fenomena koji su ostavština brojnog eksperimentalnog oružja.
Drugo područje na kojem se Glukhovsky ističe je usko povezano s prostorom i mjestima, a to su likovi koji ih ispunjavaju i njihova karakterizacija. Svi odreda djeluju uvjerljivo u ulogama koje su im dodijeljene, a velika većina njih su zaista simpatični na ljudskoj razini. Iz tih razloga smrt nekih od njih pogađa zaista duboko u ljudske emocije. Dvije smrti su me pogotovo šokirale i teško pogodile. Jedna se ticala maloumne osobe, a druga djeteta. Nema nažalost pošteđenih u svijetu u kojem smrt vreba iza svakog ugla. Što se tiče nekih drugih likova ostao sam iznenađen i pomalo razočaran što neke upečatljive susretnemo u svega jednoj instanci i nikad više. Usprkos tome što kod rastanka ostaje dojam da će imati još nekog značajnijeg utjecaja na radnju.
Segment knjige koji me nažalost iznimno razočarao su sami finali. Ostavljaju dojam da je Glukhovsky imao odličnu ideju premisa knjige, kako to obuhvatiti, ali ne i kako okončati. Kraj stoga dolazi nenajavljeno i neočekivano, ostavljajući čitatelja na tzv. cliffhangeru gdje je knjiga završena, a radnja ostaje i dalje otvorenom. Da se razumijemo knjiga nije pisana tada još s idejom o nastavcima, velika popularnost knjige i igara je to prirodno potaknulo. S tim činjenicama i sagledavajući samo prvu knjigu, djeluje kao da je autor ostao bez daljnjih ideja i odlučio sve okončati smislivši prvu benignu ideju koja mu je pala na pamet. Pritom je uzeo par sitnih naznaka sa samih početaka, i od njih skrpao grandiozni smisao koji ostavlja sasvim neuvjeren dojam. Tko god je čitao od Stephen Kinga – Mobitel, za kojeg je sam King priznao da je kraj osmislio i napisao u pola sata pri samom isteku roka koji mu je postavio izdavač, zna o kakvoj vrsti razočaranja finalima se tu radi.
Ovako kako stvari stoje Metro 2033 je zaista vrsno djelo koje je imalo potencijala biti fenomenalnim, samo da je radnja pred kraj više bila usmjerena ka dostojnom okončanju.
Planovi za budućnost
Kao što smo bili spomenuli planovi za ekranizaciju su u planu praktički od samog velikog uspjeha knjige 2007. godine. Od studenog 2010. Glukhovsky je bio u pregovorima s brojnim Hollywoodskim filmskim studijima oko ekranizacije. Svi su nažalost pali u vodu zbog želje za amerikanizacijom djela i preseljenjem radnje u Ameriku.
U kolovozu 2019. dobili smo vijest kako će film biti snimljen u dostojnoj domaćoj ruskoj produkciji od strane nacionalne televizije. I onda se dogodila globalna COVID-19 pandemija odgodivši sve. Taman kad se projekt krenuo ponovno zahuktavati dogodila se Ruska invazija na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine. Uslijed negativnih javnih komentara na rat i iskazujući moralnu podršku Ukrajini, Glukhovsky je stavljen na nepoželjnu listu, te je ubrzo u odsutnosti izdan i nalog za uhićenjem s osmogodišnjim trajanjem zatvorske kazne. Produkcija filma je zbog svega otkazana na neodređeno vrijeme no Glukhovsky je zato bio i ostao na moralnoj strani povijesti.
