Od ostalih novosti posljednja dva mjeseca sam se navukao na nešto nezamislivo, moglo bi se reći blasfemično. Navukao sam se na igranje videoigara na mobitelu. OK nije tako strašno kao Candy Crush. Ali listajući u bespućima Google Playa, naišao sam na nešto što mi je pobudilo sjećanja iz starih dana. Na PC inačici sam nekad davno utrošio sate i sate života, dok još nisam imao prijatelja ni života. Bez daljnjeg ustezanja otkrio sam Rome Total War. Da jednu od najboljih igara iz serijala Total Wara, sada možete zaigrati i na mobilnom uređaju. Ockey nije baš od sada, mobilna inačica je izašla negdje 2018., i dobro nećete baš s bilo kojim mobitelom moći igrati, ali već i bilo koji prosječni pametni telefon ne bi trebao imati problema s pokretanjem igre. Suludo zar ne? Igra koju smo od 2004. mogli igrati samo na računalima, i to ne bilo kakvima za to vrijeme, sada se može igrati na ekranu u vlastitim dlanovima. I ne samo to, uz originalnu igru tu su i Barbarian Invasion i Alexander ekspanzije. No da li zaista vrijedi izdvojiti šezdesetak kuna za igru i 40 za svaku ekspanziju, te kako izgleda kada masivnim vojskama upravljate doslovno prelaženjem prstima po ekranu, hajdemo istražiti.
Za sve one koji nisu upoznati riječ je o strateškoj igri gdje upravljate s jednom od 19 igraćih frakcija antičkih naroda, u nastojanjima da upravo vi ovladate Rimom i većinom poznatog svijeta. Upravljate gradovima na karti Europe i dijela Afrike i Azije – gradite nove građevine, dodjeljujete guvernere, uspostavljate trgovinu i diplomatske odnose s drugim narodima, trenirate razne vojne jedinice, te naravno kada dođe do toga i ratujete sa svojim neprijateljima. Dok se upravljanje gradovima i zbivanjima na mapi odigrava turn-based, čim se započne bitka između dvije ili više vojski, igra se seli u real-time inačicu, gdje upravljate sa stotinama raznoraznih jedinica u stvarnom vremenu. Uvjet za pobjedu je u razdoblju od 270. godine prije Krista do 14. godine nakon Krista osvojiti Rim i posjedovati 50 provincija.
Prilikom pokretanja pojavljuje nam se logo Feral Interactivea, tima zaslužnog za konverziju. Nakon SEGA loga i intro videjića, i eto nas u meniju i opcijama. Naravno svi odmah automatski želimo započeti s Imperial kampanjom, ali ipak savjetovao bih da prije prođete kroz kratki vodič kako stvari funkcioniraju na mobitelu. A ako ste potpuno novi igrač onda vam potpuni tutorial ne gine. Vjerujte bez toga nećete imati pojma pola toga, što bi vam kasnije moglo olakšati igru. Nakon toga vratite se na kampanju i odaberite jednu od 19 igraćih frakcija. Tako je, mobilna verzija ne dolazi zaključana za sve ostale frakcije dok ne prođete igru s jednom od tri Rimske (Jul, Bruti i Scipio). A priznajmo si, najviše zabave nudi definitivno igrati s velikim protivnicima Rima, čak ako smo time zakinuti za Senat misije i zanimljivi građanski rat između Rimljana. Ako dođe do toga. Najdraža frakcija mi je bila i ostala Kartaga, stoga sam nju i odabrao. Mislim daj ajde, tko ne želi imati bojne slonove u svojim redovima i ponoviti Hanibalove podvige, u nastojanju da ih i nadmaši. Težina kampanje i bitaka odabirem najtežu, jer sve ispod toga je za curice. Razina savjetovanja odabirem na nepostojeću, jer nam ne trebaju smetnje sa strane, te naravno trajanje kampanje odabirem kompletna. Eh da u dodatnim opcijama imate mogućnost odabira veličine jedinica – preporučljivo (pješaci broje između 80-120 vojnika, konjica 54, seljaci 120) ili veliko (sve je poduplano).Više iz straha od loše preglednosti tako velikih vojski, nego iz straha da zapalim mobitel, odabrao sam preporučenu veličinu. Prije kupovine igre svakako provjerite službeno navedene kompatibilne uređaje koje igra podržava. Ako se vaš mobitel ne nalazi na popisu velika je mogućnost da nećete moći ni pokrenuti igru, a ako i uspijete bit ćete zakinuti za manje veličine jedinica, tipa 20-40 vojnika po jedinici.
PC: #1
Jednom kada su sve željene postavke bile odabrane, bilo je vrijeme za napokon pokrenuti igru.
Dobra strana Kartage jest što se na početku ne nalazimo odmah ni u kakvoj pogibeljnoj situaciji, mada smo teritorijalno rascjepkani između otoka, posjeda na Iberskom poluotoku, te teritorija u Africi i Siciliji. Međutim ako se ne djeluje brzo i to se ubrzo i lako može promijeniti. U Africi nam jedinu smetnju predstavljaju Numiđani, na Iberskom poluotoku Španjolci (ne pravi današnji naravno, već razna drevna plemena sa Pirenejskog poluotoka), a Siciliju dijelimo s Grcima i Rimljanima, Scipio frakcijom da budem precizniji. Jedna od amaterskih grešaka koje sam činio u mlađim danima je što sam prepuštao Grke u Sirakuzi njihovoj sudbini, umjesto da sam se umiješao na vrijeme kada bi ih Rimljani napali. Išao sam za time kako je najbolje odložiti rat za što kasnije, kako bi se ojačalo i financijski osnažilo. Osim toga neprijateljstvo s jednom rimskom frakcijom znači rat sa svima. Međutim ako je rat neizbježan, bolje biti prvi koji će udariti i prenijeti pritisak na drugu stranu, nego se sam naći pod pritiskom. Tako da ovom prilikom čim je Sirakuza napadnuta, odmah sam im uskočio u pomoć, te smo Rimljane odbili zajedničkim snagama i sklopili savezništvo. Naravno to je značilo da sam si ucrtao metu na leđa i stvorio vječnog neprijatelja Rima. Brže bolje sam krenuo u gradnju moćne flote koja će braniti Afriku i otoke. Na Siciliji je vladalo prividno primirje, kako se Rimljani nisu usudili napasti niti jednu od neprijateljskih strana bojeći se protuudara od saveznika. Nažalost s ulaganjima na drugim poljima to je značilo prepuštanje Cordube na Pirenejskom poluotoku svojoj sudbini. Jednom kada su se barbarska plemena namjerila na osvajanje grada, nisam imao nikakve dostojne snage da im se suprotstavim.
Sa snažnom flotom uspio sam držati Rimljane podalje Afrike, no nepažnjom u jednom trenutku nisam uspio spriječiti desant na Sardiniju, izgubivši tako i Caralis. Ubrzo su i Numiđani postajali sve naporniji u svojim upadima na moj teritorij i opsjedajući Kartagu i Thapsus. U čestim sukobima određene jedinice libijskih kopljanika, iberskih pješaka i lake konjanice, stekli su poprilično ratno iskustvo. Tako da sam ubrzo krenuo u protunapad. Prva na udaru se našla Cirta, koja je uz ogromne gubitke s obje strane ipak uspjela pasti u moje ruke. Jedna velika bitka je bila dobivena, no rat je bio i dalje daleko od kraja, a neprijatelj je još uvijek bio na jednakoj vojnoj razini poput mene. Ovakve krucijalne bitke s velikim ulozima sam uvijek osobno vodio. U početku je bilo podosta nespretno i ludovao sam na svaku krivu zapovijed koju sam nepažnjom slučajno zadao. S vremenom sam se poprilično ispraksirao, te je zapovijedanje pomicanjem prstiju preko ekrana postajalo sve prirodnije i jednostavnije. Velike i masovne bitke su i dalje ostajale podosta nezgodne. Bilo je potrebno dosta često pauzirati bitku, ili usporiti kako bi se pravovremeno zadale sve potrebne zapovijedi.
Zauzimanjem Tingija na zapadu Afrike, situacija se počela poprilično okretati u moju korist. Lepcis Magnu, Dimmidi i na koncu Nepte sam osvojio bez nekih većih otpora. Na istoku su ostale još dvije numidijske provincije, no odlučio sam ih ne dirati kako ne bih došao u dodir s moćnom egipatskom frakcijom. Ako sam išta naučio iz prethodnih igara, to je da tko god u ranom stadiju igre dođe u fizički doticaj s Egipćanima, taj može slobodno pokrenuti novu igru.
PC: #2
Okuražen nizom pobjeda, a i bujajućom ekonomijom, izvršio sam invaziju na Sardiniju i povratio Caralis. Nisam se osjećao još dovoljno jakim da se suprotstavim rimskim frakcijama, ali mi se učinilo zgodnim da povratim i Cordubu pod svoje vlasništvo, a po mogućnosti možda i zauzmem cijeli Pirenejski poluotok. Kako su ove pokrajine iznimno bogate rudom, jednom kada ih zauzmem i izgradim rudnike, bit će to lijepi dodatak ekonomiji i bujanju vojne mašineriju. Okupio sam veterane brojnih sukoba s Numiđanima i s novim svježim regrutima Poeni falangista iskrcao se u samoj blizini Cordube. Grad je zauzet na prepad bez ikakvog značajnog otpora. Ostavio sam nekoliko jedinica da čuvaju grad i nastavio odmah dalje u Blitzkrieg maniri. Scallabis je idući pao, opet bez ikakvog otpora. Ovo će biti lakše nego što sam mislio, počeo sam već zadovoljno trljati rukama. Planirao sam krenuti odmah dalje na Numantiu, kada su se na obzoru vidljivih teritorija počele pojavljivati horde i horde barbarskih armija. Kako se ispostavilo ratovali su s Galima na sjeveru, no kako su zaključili da im sad s moje strane vreba veća prijetnja, očito im je trebalo neko vrijeme dok se ne okupe i obruše na mene svom silom.
PC: #3
Pokušao sam im se suprotstaviti na mostu kod Scallabisa, te iako sam imao puno kvalitetnije i discipliniranije jedinice, jednostavno me progutala protivnička brojčana nadmoć. Ubrzo nakon toga je i grad s lakoćom pao, a divlje horde žedne osvete su sada svu pozornost preusmjerile na Cordobu.
Iako je grad vjerojatno bio izgubljen, svejedno sam se odlučio na otpor do posljednjeg čovjeka. Zidine su se branile dokle god se moglo, nižući protivniku teške gubitke, a kada su barbari nadvladali branitelje, ostatak se povukao prema središtu grada. Možda se nekako uspije odbiti horda u uskim uličicama grada, gdje njihova brojčana nadmoć ne bi bila toliko izražena. Međutim protivnik je bio jednako lukav te je iz nekoliko različitih pravaca krenuo prema središtu, a nisam raspolagao s toliko kvalitetnih jedinica da pokrivam sve prilaze. Okruženi sa svih strana nije bilo nikakvih šansi. Corduba je tako i po drugi put izgubljena. Naknadno je sklopljeno primirje s Španjolcima.
PC: #4
Nakon brutalnog poraza neko vrijeme sam samo razvijao i gradio nove građevine te unaprjeđivao jedinice. Kada sam došao do elitnih falangista i konjanika „Svetog bratstva“, znao sam da je ponovno došlo vrijeme za razmotriti s kime vojevati.
Kao logičan izbor pokazala se rimska frakcija Scipija, stoga sam napokon udario na njih u Messani na Siciliji. Iznenađujuće sam lako zauzeo grad, istodobno s flotom opkolivši otok od mogućnosti protivničkog protunapada, koji začuđujuće nije dolazio. Nisam imao previše vremena za razbijati glavu, jer su se bez protivnika na otoku braća Grci okrenuli protiv mene. Nažalost po njih nisu imali šanse, a da ih dodatno kaznim oduzeo sam im Sirakuzu. Neka se zna što bude s onima koji izdaju prijateljstvo Kartage.
Usprkos sumnjivoj pasivnosti s rimske strane, nisam se usudio odmah udariti na Apeninski poluotok. Barem dok malo ne konsolidiram osvojene teritorije. Za to vrijeme sam napao i zauzeo pobunjeničku Kydoniu na Kartagi, te sam Grcima oduzeo moćni Rodos. Time sam došao u posjedstvo prvog Svjetskog čuda – Kolosa s Rodosa, a čime mi se pomorska trgovina povećala za 40%.
Nakon ovih malih diverzantskih osvajanja došlo je vrijeme za baciti kocku i iskrcati trupe na Apeninski poluotok. Iskrcao sam dvije snažne vojske, jedna je udarila na Croton, druga Tarentum. Oba grada su ubrzo pala i Bruti frakcija je time bila eliminirana. To me pomalo zateklo jer sam očekivao da će se Bruti dosad već poprilično proširiti po Grčkoj, kako to i inače rade.
Iduća na udaru se našla Capua, sjedište Scipi frakcije. Ovoga puta nisam ostao nimalo iznenađen slabim otporom i lakim porazom. Budući da se Scipiji generalno idu širiti na Siciliju i onda na sjevernu Afriku, a kako su u tome spriječeni na samom početku, nisu imali prilike za neko daljnje širenje.
PC: #5
Sad sam već došao pred vrata Rima i Juli frakcije kod Ariminuma. Kratko sam dvojio dali da se odmah obrušim na vječni grad branjen od strane jakih snaga Republike, ili da nastavim dalje dok imam zamah prema Julijima. Zaključio sam kako bolje ne imati iza sebe snažno neprijateljsko zaleđe, te sam okupio snažnu vojsku i napao provinciju Rima. Bile su potrebne tri masivne bitke i epska opsada grada da napokon dođem u posjedstvo vječnog grada.
Nakon eliminiranja pučanstva odmah sam se bacio i na gradove Arretium i Arimium u posjedstvu Julija, a koji su pali bez značajnog otpora. Time sam napokon dobio svoje odgovore zašto su rimske frakcije bile toliko oslabljene. Patavium na sjeveru Italije nalazio se u posjedstvu Makedonije i okružen silnom vojskom. Juliji su vodili gubitnički rat protiv Makedonaca, za koje se ispostavilo da su se proširili po cijeloj Grčkoj i Balkanu, sve do samog sjevera gdje su eliminirali Germane. Iz nekog razloga jedino Tračane nisu dirali u njihovoj jedinoj pokrajini Tylisa (današnja Bugarska).
Sada kada se našao novi igrač u susjedstvu, Juliji i Makedonci su brzo pokopali ratnu sjekiru i udružili se protiv mene. Srećom prije velikih protunapada uspio sam Julijima oduzeti Segestu i Mediolanium. Massilia je narednih nekoliko krugova često mijenjala vlasnike između Julija i mene.
Makedonci su konstantno vršili pritisak na Mediolanium, Ariminum i Segestu, tako da se nisam mogao obrušiti na Julije svom svojom snagom. A Rimljani su bili još daleko od poraza budući da su posjedovali Galiju i dio Germanije. Na sjeveru su s novim prijateljima Makedoncima vodili pobjedničke ratove protiv Britanaca. Kako je neprijatelj mojeg neprijatelja moj prijatelj, bilo je sasvim prirodno da sklopim savez s Britancima. Tako da nisu baš ni Rimljani bili u mogućnosti da se svom snagom obruše na mene.
No više od Jupiterovih sinova zabrinjavali su me oni Zeusovi. Na sjeveru Italije sam tako narednih nekoliko godina vodio masivne i bjesomučne borbe bez ikakvih naznaka da će jedna strana nadvladati drugu.
PC: #6
Negdje u tom periodu su mi Grci na prepad preoteli Kartagu, ali nisam previše mario za to budući da je cijela provincija bila iznimno slabo razvijena. No zahvaljujući tome nešto mi je sinulo što je imalo veze s onime što se nalazilo preko mora sjeverno od Kartage. Ako je silna makedonska vojska koncentrirana oko područja Pataviuma, onda to znači da… Ma nemoguće sigurno ih i tamo ima ko mrava. Ali što ako…
Nisam dugo dvojio već sam okupio preostale rezerve iz Afrike i zaplovio s preostalim brodovljem u smjeru Grčke. Flotu sam inače podosta zanemario nakon iskrcavanja na Apeninski poluotok, ulažući sav novac samo u kopnenu vojsku. Sada kada mi je hitno trebala molio sam Boga da ne naiđem na neku makedonsku patrolu. Većinu putovanja sam stoga plovio uz samu obalu Afrike, tek negdje u ravnini s Grčkom naglo zaokrenuo na sjever držeći fige.
Srećom nisam bio otkriven zahvaljujući makedonskom interesu da mi brodovljem blokiraju luke i osakate trgovinu, no pokazat će se da će ih to skupo koštati. Iskrcao sam se u okolici Sparte i bez ikakvog dočeka odmah okupirao grad. Izdvojio sam generala iz vojske, unajmio plaćenike i obrušio se i na Corinth. Oba grada su ubrzo pala, a time sam došao u posjedstvo još jednog Svjetskog čuda – masivnog kipa Zeusa, koji daje +4 na lojalnost populacije u svim naseljima.
PC: #7
Kako sam i mislio svi gradovi su imali minimalističke garnizone seljaka i lokalne milicije. Atena i Thermon su idući pali. Za Larissu sam se već morao namučiti, ali na koncu je i ona ubrzo pala.
Thessalonica je bila idući tvrdi orah, no na koncu je i ona pala, u paketu zajedno s Apolloniom. Makedonske snage su se u ovom trenutku počele opasno rasipati. Nisu se usudili udariti sa sjevera svom snagom bojeći se mojeg protuudara, stoga su svako malo slali po jednu armiju, koja je svaki put s lakoćom bivala zatučena.
PC: #8
Bylazora i Salona su idući pali, a nakon toga sam se osjećao dovoljno snažno da udarim na Patavium. U dvije velike i nekoliko manjih bitki, razbio sam i glavninu makedonske vojske. Slijedilo je zauzimanje područja današnje Hrvatske, Slovenije, Mađarske i Austrije – gradovi Segestica, Aquincum, Iuvavum.
Uplašio sam se mogućih preopterećenja na postojeće vojne formacije, stoga sam zaustavio daljnji proboj dok ne konsolidiram osvojena područja i utreniram nove jedinice.
PC: #9
Nisam uspijevao predugo mirovati zbog napornih Rimljana, stoga sam odlučio svu svoju pažnju posvetiti natrag njima. Osvojivši Lugdunum u Galiji uz granicu s Italijom, počeo sam ponovno imati poteškoća sa starim neprijateljima Španjolcima, koji su isto prodrli na jug Galije. Dok ih je dio snaga držao podalje Masille, glavnina snaga se obračunavala s Rimljanima. Bio sam u tom trenutku toliko nadmoćan bilo kojoj sili da više nije bilo ni zabavno osvajati jedan grad za drugim. Alesia, Condate Redonum, Samarobriva, Trier, Lemonum u Galiji, Mognotiacum na jugu Germanije, i Lovosice u današnjoj Češkoj. Za dobru mjeru pokorio se i Byzantium na istoku, usprkos strahovima da bi Egipćani mogli preplivati Mramorno more i iskrcati se u Europi. Da dobro ste čuli, preko puta u Maloj Aziji susjedi su mi bili Egipćani, što me navodilo na zaključak da su vjerojatno pokorili sve istočno od mojih teritorija.
PC: #11
Juliji su posljednji očajnički otpor održali u Batavodurumu u današnjoj Nizozemskoj. Čak su okupili dostojne snage u obrani grada, međutim nisu imali šansi. Tako je pala i posljednja velika rimska frakcija. Britanci naravno nisu dugo čekali da mi zabiju nož u leđa, budući da sam im ja sad bio jedini susjed. No prije obračuna s ovim muhama odlučio sam se konačno razračunati i sa španjolskim plemenima.
PC: #12
U okolici Narbo Martiusa odigrali su se jedni od najvećih sukoba. Usprkos brojčanoj nadmoći ovoga puta su Španjolci bili za dvije klase nadjačani od strane mojih moćnih falangi. Vraćao sam im natrag jednu okrvavljenu armiju za drugom, sve dok se nisam probio do samog grada i osvojio ga.
PC: #13
PC: #15
Daljnji napredak nije tekao ništa lakše, Španjolci kao da su izvlačili ljudstvo iz rukava. Koliko god im vojski porazio i ratnika utamanio, stalno su pristizali novi. Usprkos tome malo pomalo sam ostvarivao napredak probijajući se u samo srce njihove postojbine. Osca je pala iduća, Numantia ubrzo nakon nje. Kako sam napredovao sve dalje tako su napadi bivali sve manjeg brojčanog intenziteta. Carthago Nova je bila iduća žrtva, a sljedeća na redu je bila toliko puta izgubljena Corduba. Volio bih reći kako je epsko i veličanstveno bilo njezino ponovno osvajanje, no na kraju je grad šaptom pao.
PC: #17
Izgleda da je sudbina zaista bila providna kada je upravo osvajanjem nesuđene Cordube u 84. godini prije naše ere, ispunjen uvjet za pobjedu, budući da sam tim činom posjedovao ravno 50 provincija i Rim. Uf koja luda vožnja što bi rekli Ameri. Kako je krenulo na početku kada sam bio napadnut sa svih strana i pod konstantnim pritiskom, da je netko rekao da ću 186 godina poslije pod sobom imati polovicu antičkog svijeta, ne bih mu vjerovao. Konsolidiranjem u sjevernoj Africi znao sam da sam na mogućem dobrom putu za veličanstvene stvari. Usprkos tome očekivao sam da će sukob s Rimljanima biti iznimno dug i iscrpljujuć, s dobrim šansama da će me apsolutno satrati čim doguraju do Marijanskih reformi i otključaju puno jače jedinice. Za Scipia mi je jasno gdje je zapelo, međutim živo me interesira da imam opciju vidjeti zašto su Bruti zakazali s osvajanjem Grčke. Doduše nisu se baš ni Juliji nešto iskazali u svojim osvajanjima, ali su barem u odnosu na druge dvije frakcije pružali dostojan otpor. Posljednja prava prijetnja je bio susret s Makedoncima na sjeveru Italije. Da nisam izvršio diverziju u Grčkoj osakativši ih za najvrjednije provincije, mislim da bi neriješene ratove vodili sve dok Makedonci ne bi toliko ojačali od daljnjih osvajanja, ili ja ne bih gadno izgubio neku od velikih bitki. Nakon toga bi me sigurno potisnuli sve do samog juga Italije i u more. Ili da su se više uskladili s napadima Julija pa da su me u isto vrijeme napadali na raznim frontovima, umjesto što je svaki pojedinačno napadao dajući mi dovoljno vremena za predah. Jedna od posljednjih prilika da me se zaustavi je sigurno bilo nakon pokoravanja Grčke i Balkana, kada sam se ponovno preorijentirao na Julije. Da su Španjolci prije reagirali i počeli sa svojim napadima dok sam bio preokupiran Rimljanima, pa još da su se Makedonci uspjeli reorganizirati i krenuti u protunapad. Eh to je jedna od čari igranja sa stvarnim igračima, što bi se ovako nešto sigurno dogodilo. Ovako kako je nije loše, šteta što nisu AI dodatno ispolirali u unaprijedili.
PC: #16
Međutim zašto stati sa zadovoljenim uvjetima pobjede, kada imate još 98 godina na raspolaganju da pokušate pokoriti cijeli svijet, budući da igra završava u 14. godini poslije Krista.
Nastavio sam tako s vojnom kampanjom na Pirenejskom poluotoku pokorivši i ostale dvije pokrajine, eliminiravši Španjolska plemena.
Potom je došlo na red do kraja se obračunati s Britancima i Makedoncima na kontinentu. Kako su obje strane bilo podjednako oslabljene, osjećao sam se dovoljno sigurnim da riješim dvije muhe jednim udarcem. Krenuo sam sa sjevera prvo s Britancima, zauzevši im posljednje dvije pokrajine na kontinentu – Damme i Bordesholm. Prodor se nastavio na istoku dalje prema Makedoncima, te su bez ikakvog značajnog otpora pali i gradovi Vicus Gothi i Vicus Marcomannii u Germaniji, te Domus Dulcis Domus u današnjoj Litvi, i Vicus Venedae u današnjoj Bjelorusiji. Zaokrenuo sam onda na jug prema današnjoj Rumunjskoj gdje su ostale posljednje dvije makedonske provincije. Kod Campus Iazyges su skupili posljednje dostojne obrambene snage. Jedna masovna bitka je bila dovoljna da se i to okonča, a još jedna da se raščiste preostale snage. Posljednji grad Porrolissum je pao bez ikakve velike pompe. I Makedonci su tako izbačeni iz stroja.
PC: #18
Bilo mi je nekako žao stati samo tu kad sam već imao na okupu toliku masivnu vojsku. Stoga sam napavši bez najave nastavio odmah dalje prema Skitima. Campus Getae je s lakoćom pao, a kod Campus Scythii su se dosjetili da bi mi mogli priuštiti ipak nekakav otpor. Poraz je bilo toliko zastrašujuć da sam im u jednoj velikoj bitci uspio eliminirati kralja i druga dva njegova nasljednika. Tako da su Sikti pali u povijesni zaborav i prije nego sam im uspio osvojiti sve provincije.
Za to vrijeme jedan manji dio snaga sam zaokrenuo i prema jedinoj Tračanskoj provinciji, jer mi se nije sviđala tirkizna boja na mapi u moru bjeline. Tako su zauzimanjem Tylisa i Tračani pali. U ovom dijelu igre sam već definitivno bio u raspoloženju eliminiraj bez milosti sve što ti se nađe na putu.
Kako su Britanci bivali iznimno dosadni sa svojim iskrcavanjima u Galiji, odlučio sam se konačno i s njima razračunati za sva vremena. Nije mi čak više bilo toliko ni do vojnih sukoba, stoga sam im glavninu snaga potkupio s diplomatima, a druge sitne vojne formacije jednostavno rastjerao. Cijela Britanija je nakon toga pala bez ikakvih problema. Mislio sam ih pustiti na irskom otočju da životare, čisto zato što mi se nije dovodila flota do otoka, ali kako su ponovno postajali dosadni s iskrcavanjem u Britaniji, znao sam da neću imati mira od ovih komaraca dok ih u potpunosti ne eliminiram. Da stvar bude interesantnija slali su mi diplomate s ponudama za primirjem, ako im vratim sve provincije koje sam oduzeo i platim odštetu u iznosu 15 000 denarija. Šaljiv narod ti Britanci. Čisto iz znatiželje ponudio sam im primirje s moje strane, bez ikakvih kompenzacija. Odbili su. Pokušao sam malo grublje, pa sam poslao zahtjev u kojem sam zatražio pod prijetnjom agresije da postanu moj protektorat. I to su odbili. Čovjek bi očekivao da će svaka toliko oslabjela frakcija strepiti pred jačom vojnom silom. Eh kad su tako htjeli, tako su i dobili. Irska je uključena u Imperiju, a Britanci su se pridružili brojnim drugim neprijateljima na vječnim livadama.
Vojna kampanja se dalje nastavila s osvajanjem Tanaisa na istoku današnje Ukrajine, i Chersoneos na Krimu, te Campus Sarmatea u Rusiji.
PC: #19
Dok su dvije manje armije pokoravale istok Rusije, preostalu glavninu vojske sam okupio kod Bizanta s namjerom Normandijskog iskrcavanja u Maloj Aziji, i početka velikog sukoba s Egipćanima. Također kao manja diverzija dvije armije će iz sjeverne Afrike krenuti u proboj u smjeru današnje Libije i prema bogatoj delti Nila. U 33. godini prije Krista sve je bilo spremno za veliki pohod, te se kroz uski Bosporski tjesnac počinju iskrcavati prve armije. Jasno postignuto je potpuno iznenađenje i nepripremljenost s protivničke strane je bilo potpuno, tako da su Nicomedia, Pergamum, Sardis i Halicarnassus pali s potpunom lakoćom. U dva kruga tako dolazim do dva moćna Svjetska čuda – Artemidinog hrama u Efezu (posjedovanje smanjuje cijenu izgradnji vjerskih objekata za 30%), te mauzoleja u Halikarnasu (posjedovanje reducira vrijeme izgradnje zgrada za 20%, osim ako potrebno vrijeme izgradnje nije manje od 5 rundi).
PC: #20
Dok sam se nastojao brzo utaboriti u novim osvojenim teritorijima, krenula je ubrzo velika egipatska protuofenziva. Da dobijem na vremenu poslužio sam se diplomatima i njihovim perfidnim metodama potplaćivanja protivničkih generala. Osvajanjem brojnih teritorija stekao sam pravo bogatstvo, tako je bila prava šteta ne upotrijebiti apsolutno sve raspoložive alate u ostvarivanju pobjede. Kroz narednih 5 krugova bio sam spreman za daljnji proboj. Iduće su pali Anycra i Mazaka u samom centru Male Azije, te uz prve velike borbe i Sinope na sjeveru. Planirao sam krenuti i na Tarsus na jugu, no oko grada su se počele gomilati snažne egipatske snage, a riznicu sam lijepo istrošio na protivničke generale. Utaborio sam stoga svoje snage u planinskom klancu sjeverno od grada, dok su Egipćani smjestili svoje snage ispred grada i ravno pred nosom mojoj vojsci. Kako su obje vojske bile podjednakih snaga nitko se nije usudio prvo zavojevati.
Situaciju je dodatno otežavalo upravljanje ovako masivnim carstvom. Sve veći broj provincija je počeo dizati ustanke, pogotovo novi pokoreni teritoriji u Rusiji i Maloj Aziji, ali začuđujuće i neki nešto stariji u Germaniji i području današnje Rumunjske i Bugarske. U općem revoltu neke od ovih provincija je trebalo nanovo osvojiti, i puč ugušiti u krvi kako bi se ponovno uspostavio red. Srećom pa sam imao u začelju nešto zaostalih snaga, koje su onda putovale od jedne problematične provincije do druge i uspostavljale red.
U isto vrijeme dvije armije na sjeveru Afrike su prešle granicu i lijepo napredovale kroz pustinju prema Egiptu. Negdje u Libiji susreli smo se s protivničkom vojskom i doživjeli jedan od najvećih poraza u Kartaškoj povijesti. Jedna cijela armija mi je potpuno istrijebljena, zajedno s čak 5 članova dinastijske obitelji. Potpuno sam podcijenio moć egipatskih strijelaca. Dok su moji falangisti došli do protivničke strane bili su već toliko desetkovani da su Faraonovi falangisti učas razbili i one najhrabrije.
Preostala vojsku sam krenuo povlačiti prema Lepcis Magni, gdje sam krenuo s treniranjem novih jedinica. Međutim protivnik nas nije odlučio pustiti samo tako, već su me proganjali praktički do samog grada. Već sam se uplašio da sam pošteno podcijenio protivničke snage, te da će me uskoro u sjevernoj Africi preplaviti cijelo mnoštvo egipatskih armija. Na opće iznenađenje pojačanja nisu dolazila, a i ona vojska koja me progonila se okrenula pred samom Lepcis Magnom i zaputila natrag prema svojem teritoriju.
Na sjeveru Kavkaza sam istodobno zaratio s Partijom, i u kratkom i brzom sukobu ih potpuno eliminirao zauzevši Tanais, Campus Alanni i Campus Sakae kod Kaspijskog jezera. Na jugu preko velikog Kavkaškog gorskog lanca, prostiralo se respektabilno Armensko carstvo. Iako su bili egipatski saveznici nisam se osjećao još spremnim zaratiti i s njima, barem dok dovoljno ne oslabim Egipćane.
PC: #21
Kroz cijelo ovo vrijeme vojevanja, pod vodstvom kapetana Milkherema jedna grupica avanturista bila je u potrazi za legendarnim Amazonkama, ženama ratnicama koje su u umijeću ratovanja bile ravne muškarcima, ili čak i bolje. Prema zapisima pokorenih naroda, njihovo kraljevstvo bi se trebalo nalaziti negdje u predjelu oko Crnog mora, ili čak na dalekom sjeveru u Rusiji. Kako su sve zemlje oko Crnog mora bile istražene ili ukomponirane u carstvo, ostalo je još samo za istražiti šumovite predjele na sjeveru. Predugih 17 godina trajala je ova potraga dok se napokon nije nabasao na trag koji je kroz teško prohodne močvare i guste šume doveo do polurazrušenog grada Themiskyra. Teška oštećenja zidina odavale su dojam velike bitke nekad u prošlosti. Umjesto žena ratnica, razočarano su ih dočekali malobrojni banditi koje su s lakoćom razbili zauzevši grad. Tolike godine uzaludno provedene.
PC: #22
Kada sam se malo financijski oporavio došlo je vrijeme za nastavak vojevanja na jugu Male Azije. Jedan dio snaga sam poslao kroz planine zaobilaznim putem, te su preko armenskog teritorija udarili na Egipćane s leđa kod Antiocha. Ostatak snaga je napokon zapodjenuo krvavi boj jednom kada su diplomati ponovno potplatili dio korumpiranih generala. U dvije velike bitke otpor protivnika je bio razbijen, te su se Tarsus i Antioch našli kao najnoviji dodaci Imperiju. Sidon u današnjem Libanonu je bio nakratko zauzet, no ubrzo i izgubljen pred navalom novih egipatskih armija koje su nadilazile s juga. Kako ni jedna strana nije bila u mogućnosti nastaviti s probojem, fronta se tu trenutno stabilizirala.
PC: #23
Ruske stepe su za to vrijeme bile dostojno pokorene i pacificirane, stoga su sada dvije slobodne sjeverne armije bile spremne za spustiti se u posjetu armenskom carstvu. Za promjenu nas je na granici dočekala dostojna protivnička vojska, međutim kako se pretežito radilo o slabije naoružanim nomadskim kopljanicima, moje falange su se probile kroz njihove mnogobrojne borbene redove poput noža kroz maslac. Kotais, a ubrzo i Artaxarta u današnjoj Gruziji su tako pali. Neko vrijeme sam tu proveo u stabiliziranju pokorenih zemalja, a zatim ubrzo nastavio zauzevši Phraaspu i Arsakiu u današnjem Azerbajdžanu. S novim pojačanjima iz Europe osvojeno je i posljednje armensko utočište u Hatri, današnjem Iraku.
U isto vrijeme u Sredozemlju sam doplovio ponovno do Krete i uništio slabe Grčke snage, eliminiravši tako i njih. Sad su i službeno ostali još samo Egipćani.
Dovoljno osnažen krenuo sam u idući val osvajanja. Nakon nekoliko epskih bitki probijene su Egipatske linije, te su iduće pali Sidon, Damascus i Palmyra. Veće protivničke formacije su me čekale u okolici Jeruzalema, no Bostra je bila slabo branjena pa je stoga ona zauzeta.
Revolti u mnogobrojnim gradovima carstva su bili druga velika prepreka bržim osvajanjima. Po krugu se minimalno desetak gradova bunilo, neki puno redovitije od drugih. Tako da sam i na tom polju trošio iznimno puno vremena i novčanih sredstava. Nerijetko su buntovi bili toliko veliki da sam ih morao gušiti i u krvlju.
PC: #24
U sjevernoj Africi sam ponovno pokrenuo dvije armije, ovoga puta prvo s lakoćom zauzevši Cyrene na sjeveroistoku današnje Libije. Nakon toga se produžilo dalje za Siwu u unutrašnjosti samog Egipta, a gdje sam u prošlosti bio teško poražen. Kod grada su me dočekale dostojne obrambene snage, stoga nisam dalje forsirao dok ne izvršim dodatni pritisak na istoku.
Snage na Kavkazu su dosad dobro uspostavile red u svježe osvojenim teritorijima, stoga sam ih spustio južno u samo središte drevne Mezopotamije. Tu su s lakoćom zauzeli pobunjeničku Susu u Babiloniji, zajedno s vrijednim Visećim vrtovima, koji su mi sada davali bonus od dodatnih 20% prihoda na farme. Zauzeta je usput i slabo branjena egipatska Susa.
Posljednje velike bitke su se odigrale za Jeruzalem, no usprkos dostojnom otporu Egipćani jednostavno više nisu imali ni snage ni ljudstva za voditi iscrpljujuće bitke. Nakon zauzimanja Jeruzalema preostala bujica mojih vojski se samo slila na preostale protivničke gradove. Damatha i Petra su zauzeti idući, a uz oslabljene snage napokon i Siwa na zapadu. Put prema samom srcu Nila je tako bio otvoren s obje strane. Aleksandrija i Memphis su pali idući, čime sam osvojio i posljednja dva Svjetska čuda – Veliki svjetionik i Velike piramide u Gizi. Teba je bio posljednji grad koji je pao na kontinentu.
PC: #25
PC: #26
No ni tu još nije bio kraj, jer se posljednje egipatsko utočište skrivalo na Cipru. Poteškoća je bila u tome što su Egipćani i dalje imali apsolutnu nadmoć u istočnom Sredozemlju. Za iskrcavanje na otok sam stoga morao okupiti jednu od najvećih flota koje je antički svijet ikad vidio. Pojedinačne protivničke flote su se zabijale u invazijsku mornaricu, no sve su bile odbijene od strane zakotrljanog Juggernauta. Jednom kada su falange stupile na tlo pao je i Salamis, a time je u 6. godini naše ere pokoren cjelokupni poznati svijet.
PC: #27
PC: #28
