Epizoda #51: Inovativni preludij u godišnji odmor

Od prošlog javljanja dosta smo oslabili s igranjem, ali optimistično se i to polako mijenja na bolje. Kao i češći boravci u prekrasnoj prirodi i otkrivanje novih skrivenih ljepota „Lijepe naše“. A sve je započelo jednim Markovim pozivom ([mention]mado[/mention]) 27. lipnja na planinarenje na Ivanščicu. Kako praktički od prošle godine nismo ništa konkretno planinarili, naravno da smo objeručke prihvatili poziv.

Dogovor je bio da se nađemo u kafiću u Ivanecu u 10h, no kako smo Slavica i ja kasnili na kraju se to na Markovo veliko negodovanje pretvorilo u 10:45h. Ispili smo nabrzaka kavu i zaputili se Markovim kombijem do samog podnožja planine.

Kad smo izašli iz gradića, do podnožja Ivanščice je vodio maleni uski puteljak dovoljan za prolaz samo jednog auta. Srećom pa se nitko još nije vraćao oko 11h, tako da tu nije bilo problema. Tamo gdje je nastao problem je bilo oko pronalaženja parkinga. Sve je bilo doslovno krcato raznim autima u raznim pozama. Siguran sam da bi nam Marko još jednu zamjerku dodao na listu, da se ipak nije pronašlo posljednje relativno normalno mjesto. Pod relativno normalno mislim da postoji samo manji postotak šanse da se jedan komad stijene odlomi i otkotrlja na kombi.

Marko se preobukao u svoje ubber cool gojze, koreći pritom nas na naše „šlapice“, te smo po završetku prodika bili spremni krenuti. Uspon je bio iznenađujuće lagan u odnosu na psihički pripremljeno očekivanje. Osim na početku većih komada šljunka, ostatak staze je bio lagani uspon po lijepoj šumovitoj hladovini. Napravili smo svega dva kraća predaha. Jedan kod izvora da dotočimo rezerve vode, te drugi na jednoj od rijetkih slobodnih klupica. Tu smo čak našli dovoljno vremena da slasno pojedemo većinu još uvijek hladnih breskvi koje smo ponijeli. Osvježeni nastavili smo uspon. Po putu smo svako malo nailazili na svakojake zanimljive likove i životinje izrezbarene od drva. Naravno čitavim putem se nismo gasili po pitanju brbljanja. Ipak nije svaki dan da se uživo vidimo s Markom, tako da se tema za obraditi našlo na pretek. Do samog vrha smo čak uspjeli ekspresno proći kroz većinu toga.

*180: Slavica ljubi žabu koja će se pretvoriti u Mislava

Planinarski dom Pasarićeva kuća se neobično brzo ukazao u vidokrugu. Umjesto opće radosti dolaska na sigurnost nakon iscrpljujućeg uspona opasnim i divljim predjelima, i kritičnim nedostatkom rezervi hrane i pića, Slavica i ja smo ostali s osjećajem: „Zar smo već tu?“ Marko se pravdao kako je odabrao lakšu rutu, budući da nije znao što može očekivati od naše fizičke spreme nakon dulje neaktivnosti. Bio sam mu spreman oprostiti ako nas počasti pićem.

Okolo doma je bilo zaista obilje porazmještanih stolova i klupica, ali je ljudi bilo čak još obilnije. Uletjeli smo vjerojatno posljednji koji su uspjeli pronaći slobodna mjesta. Dok su Slavica i Marko otišli po piće i naručiti nešto za pojesti, ja sam ostao po cijenu života čuvati teško izborena mjesta. Markova dva štapa za planinarenje u kombinaciji s mojim luđačkim pogledom odvraćali su sve neželjene poglede na naša mjesta.
„Tako je prijatelju, samo nastavi dalje hodati. I ti isto tamo, šta gledaš? Osjećaš li se sretno nitkove?“
Od opće posvećenosti zadatku nisam ni primijetio kako se Slavica vraća.
„Što ti zaboga mumljaš sebi u bradu?“
Ne znam gdje sam bio do prije sekunde, ali sada je ispred mene stajala Slavica sa zbunjenim izrazom lica i dvije radler boce u rukama. Marko se pridružio svega sekundu nakon toga započinjući neku svoju priču, tako da je ostalo na tome. Petnaestak minuta poslije i došla nam je narudžba – sir i vrhnje s lukom sa strane i kruhom. Ah hrana dostojna kraljeva.

Okus hrane mi je zaustavio bilo kakav daljnji sarkastični tok misli. Mora se priznati da je bilo uistinu dobro. Toliko da sam kriomice ukrao tu i tamo iz Slavičinog tanjura kad nije gledala.

Kada smo se najeli uočili smo da su se oslobodile neke klupice u šumovitoj hladovini, pa smo se brzo preselili na njih. Rasprostrli smo dekicu i pripremili glavni meni dana – Innovation. Prošlo je puno i previše vremena otkad smo posljednji put zaigrali ovu izvrsnu igru kaosa. Da budem precizniji bilo je to prošle godine na godišnjem 13.08.2020. Slavica se najbolje sjećala pravila te je na brzinu krenula objašnjavati Marku i meni. Pritom smo skupili nekolicinu znatiželjnih pogleda, od kojih su neki bili hrabriji da nam pristupe i zatraže da se i njima gata iz karata. Znao sam da će Slavicu njena vještičja karijera sustići kad tad. Žao mi je samo što se nije snašla već se krenula smješkati i objašnjavati o čemu se radi. Tako mi svega ako ovo ne bi bila puno bolja priča da sam mogao reći kako je nekome prorekla sudbinu iz društvene igre.

*181: Planinarska ekipa s Ivanščice

Riješivši se smetnji bili smo spremni napokon i zaigrati. U prvoj partiji uspjeli smo doći čak do samog kraja 10 špila karata, čime je igra automatski završila. Potom se gledalo tko je uspio skupiti najviše bodova, a to je naravno bila Slavica s 26, zatim Marko s 18, i na kraju ja s impresivnih 0 bodova. I u drugoj partiji smo uspjeli doći do 10 doba, doduše Slavica. Tu je nabasala na moćnu kartu Bioengineering, a koja napada položene karte protivničkih igrača, tako što karte s listićima moraju transferirati u njezin špil bodova. I ne samo to, u trenutku kada jedan igrač ima manje od tri ikonice listića na kartama, igrač s najviše listića pobjeđuje. Što je naravno opet značilo Slavica. Za treću partiju smo se Marko i ja zakleli da ćemo napraviti sve što je u našoj moći da joj skinemo taj bahati pobjednički izraz s lica. Treću partiju je Marku pala sjekira u med, jer je kombinacijom karata skupljao bodove, te tako ostvarivao postignuća. Slavica i ja nikako nismo dolazili do karata pomoću kojih bi ga spriječili u tome, tako da je partija završila bez ikakve napetosti Markovom apsolutnom pobjedom s 5 ostvarenih postignuća, naspram naših 1.

*182: Innovation na vrhu Ivanščice

Bilo je negdje oko 17h kada smo završili s igrom i zaputili se do vidikovca da se divimo pejsažu i ponesemo koju lijepu fotku za uspomenu. Marko je za tu prigodu ponio i dobar dalekozor, tako da smo imali i dodatnu zanimaciju.

*184: Pogled s vrha Ivanščice


*185: Što se to vidi u daljini?

Spust se na kraju pokazao puno težim i zahtjevnijim nego što smo očekivali. Na nekim strmijim dijelovima smo se doslovno opasno sklizali po šljunku, a neki su po par puta završili i na stražnjici. Oni Markovi štapovi za hodanje u kombinaciji s dobrim gojzama su baš zgodno došli njihovom vlasniku u ovakvim trenucima.

Do podnožja smo se uspjeli ipak sigurno spustiti oko 18:30. Od hrpe autiju dočekao nas je ovoga puta samo Markov Dacia kombi. Odvezli smo se do Ivanca gdje smo se pozdravili s Markom koji je krenuo doma u Međimurje, a mi pak našim autom u Zagreb.

*187: Pozdravi do idućeg susreta

Iduća avantura se pružila već sljedeći vikend 04.07. Nažalost ovoga puta je Marko izostao iz naše družine, budući da je radije s drugim društvom otišao na Velebit. Tako da smo ovoga puta Slavica i ja bili prepušteni sami sebi. Googlajući po internetu bolja polovica našeg tima je otkrila za ruševine srednjovjekovnog starog grada Milengrada. Još detaljnijim istraživanjem otkrila je putopis i recenziju jednog pustolova koji je pisao o tome, te o lijepom putu kojim se kroz dva sata hoda može stići do ruševina. Oboružani entuzijazmom i avanturističkim duhom uputili smo se autom do malenog mjestašca Pokojec.

Ostavili smo auto u podnožju u debeloj hladovini i zaputili se uzbrdo po šljunčanoj cesti. Nakon petnaestak minuta na vrhu nas je dočekao planinarski dom Lujčekova kuća i omanje nogometno igralište na kojem su se klinci zabavljali, dok su odrasli za stolovima uživali u svojim druženjima. Nismo se pridružili niti jednoj od dostupnih zabava već smo produžili lijevo dalje po putu. Društvo su nam pravili mladi motocrosseri vozeći čas u jednom, čas u drugom smjeru, očito vježbajući za neku od nadolazećih utrka. Napustili smo ih nakon dvadesetak minuta skinuvši se sa šljunčane ceste i zašavši po manjem putu u šumu. Gotovo instantno su komarci i ostale bube počeli sijati svoj napor da se napiju krvi ili koje kapi znoja.

*188: Kroza šumske dveri

U jednom trenutku je puteljak počeo zavijati prema dolje, a i staza je postajala sve užom i strmijom. Ubrzo smo se našli kako praktički gmižemo uza stijenu dok se ispod nas nalazi lijepi zeleni ponor. Srećom pa se ipak radilo o tek manjem dijelu puta, tako da smo se ubrzo našli na pristojnijoj stazi koja nas je dovela do malog proplanka i kućicama nalik rančevima. Produžili smo mimo njih daljnji lagani spust.

*192: The wall’s of Moria

Dospjevši u nizinu dobili smo lijepi pogled na visinu s koje smo se spuštali. Daljnja opčaranost prirodom nas je čekala svega par metara dalje. Preko nekog napuštenog postrojenja dospjeli smo do prelijepog jezera okruženog stijenama sa svih strana. Kristalno čista voda je naprosto mamila da se onako oznojeni bacimo i osvježimo. Usprkos bistroći dno se nije naziralo, ali zato se moglo vidjeti obilje riba respektabilnih veličina. Odoljeli smo iskušenju te se ipak nismo osvježili u jezeru, ako ni zbog čega onda zbog muke oko izlaska. Kratko smo predahnuli u prirodnoj idili i počastili se dvjema bananama. Slavica je uspjela uhvatiti vremena i da progugla i dozna da imamo čast boravka kraj jezera „Dubinska“ kod Gotaloveca. Sam naziv je očito ukazivao da se vjerojatno radi o poprilično dubokom jezeru, no nismo uspjeli pronaći nikakve druge informacije osim samog naziva.

*195

https://www.facebook.com/100001139673934/videos/a.4058901447491138/987764558635986

Povrativši snagu nastavili smo dalje. Put nas je vodio u gore-dolje maniri po uglavnom asfaltiranoj cesti kroza razna mala mjestašca. Pritom smo budili interes raznih znatiželjnih pogleda, što nam je odavalo dojam da tim putevima baš i ne prolazi previše vanjskog svijeta. Barem smo imali prilike podružiti se i sa raznim prijateljski nastrojenim pesekima, a neki su nas i pratili dobar dio puta.
Iduću kratku pauzu smo napravili kod izvora gdje smo dotočili zalihe vode, koje su polako bile pri kraju. Prema recenziji već smo trebali biti na mjestu ka kojem smo kretali, međutim teta navigatorica je tvrdila da smo tek na pola puta. Ili smo negdje nešto opako krivo skrenuli, ili je recenzent/putopisac letio od mjesta kretanja do destinacije. Kvragu kad smo već došli dotud, ići ćemo i do kraja.
Osvježeni nastavili smo dalje put. Sa svakim zavojem i svakim uspinjanjem na veću visinu, gledali smo prema obzoru hoćemo li ugledati tražene starine. Međutim svaki put smo ostajali razočarani. Svejedno neka unutarnja tvrdoglavost nas je tjerala naprijed. Svakih stotinjak očitanih prijeđenih metara na Google mapsu je bio mali uspjeh za sebe. Kada smo bili već na manje od dva kilometra do destinacije, a u prostranom vidokrugu nismo uočavali ništa što bi odgovaralo ruševnom gradu, počeli smo već pomalo šiziti. I onda već polako na granicama pucanja, iza jednog od zavoja nam se ukazao u daljini, doduše barem meni, a onda i Slavici kad sam joj usmjerio pogled. Jedva vidljivo zdanje je naglo podiglo posrnuli entuzijazam, međutim do samog mjesta je još uvijek bilo poštenog hoda. S ciljem u vidu ubrzali smo korak novostečenom energijom. Ponovno nas je čekao pošteni uspon, a da stvar bude otegotnija većina puta je u jednom trenutku postala vidno zapuštena dugom travom i šikarom. No čak nas niti to nije uspijevalo pokolebati i usporiti.

*196: Nešto se nazire na horizontu

Kada smo zašli u šumu i izgubili građevinu iz vida, ponovno smo bili primorani osloniti se na navigaciju i zdravu logiku kojim putem najbrže doći do odredišta. Ovoga puta su znatiželjni pogledi dolazili od strane raznih divljih životinja koje su skrivene šuškale oko nas, a jednog iz porodice Leporidae smo čak i vidjeli.
Kako smo se probili do dijela gdje je bila litica, morali smo se nastaviti uspinjati okolo dok nismo napokon izbili na jedini normalni prilaz ruševnom gradu. I tada smo ga napokon ugledali u svoj svojoj veličini. Iako u poprilično ruševnom stanju i dalje odaje dojama nekadašnje veličanstvenosti. Na čistini s ruševinama podignuta je nadstrešnica s klupicama i roštiljem, te tabla s opisom povijesti srednjovjekovnog grada.

*199

Stari grad Milengrad podignut je vjerojatno u 14. stoljeću kao središte srednjovjekovnog vlastelinstva Zajezda, koje se prostiralo duž jugoistočnih obronaka Ivanščice. S obzirom na to da se naziv Milengrad ili Melengrad u sačuvanim vrelima pojavljuje tek u 17. stoljeću, moguće je pretpostaviti da je njegov srednjovjekovni naziv bio Zajezda.

Posjed Zajezda u poznatim sačuvanim izvorima prvi put se spominje u darovnici iz 1309. godine, kojom ga je Mikac Lorandov darovao svojim nećacima Bedi i Ivanu, sinovima Ivana zvanog Puer. Budući da su se posjedi Ivana Puera i njegovih sinova nalazili u okolici ivanečkog vlastelinstva Bele, stjecanje posjeda s južne strane Ivanščice pokazalo se iznimno važnim, o čemu svjedoči činjenica da su njezini novi vlasnici već početkom druge polovice 14. stoljeća dodali pridjevak de Zayezda. Do kraja stoljeća, sada već poznati kao Herkovići od Zajezde, postali su jednom od istaknutih plemićkih obitelji srednjovjekovne Varaždinske županije. Od 1536. godine posjed se nalazio u suvlasništvu obitelji Patačić, koja ga je naslijedila nakon izumiranja obitelji Herković sredinom 17. stoljeća.

*202: Glavni prilaz

Stari grad Milengrad izgrađen je na rubu planinskog izdanka nadmorske visine 430 metara. O strateškom značaju položaja, prirodno zaštićenog strmim liticama s triju strana, svjedoče tragovi naseljavanja iz doba prapovjesti. Najstariji dio staroga grada je milengradski palas smješten na njegovom sjeveroistočnom dijelu. Stratigrafska analiza sačuvanih ostataka upućuje na vrlo intenzivnu graditeljsku aktivnost u nekoliko stoljeća života. U brojnim pregradnjama i dogradnjama postojećih i novih objekata moguće je pratiti povijesni razvoj stambene i fortifikacijske arhitekture.

*207: Pogled s unutarnjeg dvorišta

Prestanak osmanske opasnosti i promjena načina života u 17. stoljeću doveli su do postupnog napuštanja starih gradova na teško pristupačnim mjestima, te izgradnju plemićkih dvoraca na pristupnijim i za život ugodnijim položajima. Moguće je pretpostaviti da se upravo u tom procesu pojavljuje ime Milengrad, kako bi se razlikovalo od novog vlastelinskog sjedišta – dvorca u Zajezdi.

Prepušteni neumitnom djelovanju vegetacije, ostaci starog grada Milengrada nisu bili poznati široj javnosti sve do samog kraja 20. stoljeća, kada je zahvaljujući entuzijazmu gospodina Marijana Taučera Milengrad dobio pažnju koju zaslužuje. Zahvaljujući Bratovštini Milengrad od 2009. godine realiziran je niz projekata s ciljem očuvanja i revitalizacije ovog iznimnog dijela kulturne baštine Hrvatskog zagorja.

*211

Upoznavši se s poviješću produžili smo mimo nadstrešnice i ljudi koji su tamo sjedili i razgovarali, do samih ostataka grada. Uistinu se nalazio na samom rubu litice, na dijelovima izgledajući kao da su zidine izrasle iz stijena. S prilazne strane je bio duboki ukop koji je odvajao grad od ostatka planine. Prva asocijacija mi je bila da se to sam rub stijene s gradom polako odvaja od ostatka, što mi je naježilo sve dlake na šiji od same pomisli da se nalazimo u gradu kada se to dogodi. No onda sam se prisjetio znanja iz povijesti da se tu radi o ljudskoj rukotvorini, te da je ukop u prošlosti sigurno koristio kao dodatna obrambena zaštita s mostom koji se po potrebi podizao i spuštao.
Jednom kada smo se našli u samim ruševinama to je bilo poput teleportacije u neki drugi pradavni svijet. Ruševna zdanja su bila u dovoljno prepoznatljivom stanju da daju mašti na volju kako je sve to nekad izgledalo. Doduše prilikom razgledavanja valja pripaziti i ne dozvoliti mislima da previše odlutaju. Na nekim dijelovima zidina vidljivo je kako neki kameni blokovi samo čekaju da se sruče na nenamjernog posjetitelja.

*216


*218

U samom središtu zidina ostala je još samo ogoljena stijena uz nešto travnate površine. Na jednom dijelu se nalazi i prostrani stol s klupicama, a koji naprosto mami da se na njemu u tematskom štihu zaigra Warrior Knights. Mislim da imamo novog kandidata stola za ultimativnu igru.

*208: The table of ultimate gaming, Medieval variant

Kada smo završili s razgledavanjem okinuli smo nekolicinu fotki za pamćenje i napustili zdanje. Vani smo sjeli na jednu klupicu i dovršili zalihe hrane koje smo još imali sa sobom, skromne dvije šnite pizze i dvije banane. Za onom nadstrešnicom je ostao još samo stariji gospodin, koji se u jednom trenutku ustao i zaputio prema nama. Predstavio nam se kao Branko Bručić, jedan od aktivnijih članova Bratovštine Milengrad, a koji su zaslužni za njegovu revitalizaciju, očuvanje i s vremenom restauraciju. Ispričao nam je ukratko o povijesti zdanja, kao i svim aktivnostima koje je bratstvo poduzelo u očuvanju Milengrada, te što još imaju u planu. Ostali smo naprosto zadivljeni slušajući čovjeka dok je ushićeno pričao o voljenom kraju i kulturnoj baštini. Uvijek je lijepo susresti ljude koji toliko vole svoj kraj i bore se da povijest otmu zaboravu. Ništa manje nismo ostali impresionirani niti svim radovima koji su poduzeti, pogotovo kada nam je pokazao slike kako je sve to prije izgledalo. Drveće i šikara su dominirali cijelim vrhom, pa tako i unutrašnjošću Milengrada. Imaju u vidu potpunu rekonstrukciju starog grada, no kako novac dolazi na kapaljku, a financijske potrebe su enormne, ovim tempom bi to još moglo potrajati desetljećima. Tipa za restauraciju i obnovu svega nekolicine kamenih blokova cijena se penje do 100 000€. Ostavljam mašti na volju koliko bi s takvom računicom došla kompletna restauracija i obnova da Milengrad počne ličiti na nešto poput Velikog Tabora.

Usput smo doznali od Branka da je jezero Dubinska zapravo umjetno jezero iskopano dok je kamenolom bio u funkciji. Sva sreća da se nismo bacili u njega, jer tko zna na što bi se nabili. Naime u jezeru je ostala potopljena razna mehanizacija i strojevi, što zaista puno govori u dubini kada usprkos kristalno bistroj vodi ništa nismo uočili.

Nakon ugodnog razgovora oko 17:40h smo se pozdravili s našim domaćinom, a koji nas je uputio i savjetovao kako da se brže i jednostavnije vratimo do auta. Jedno vrijeme smo dobro slijedili upute, ali jednom kad smo ponovno zašli u šumu jednostavno smo se pogubili u moru raznolikih raskrižja i skretanja. Ponovno smo bili primorani osloniti se na tetu navigatoricu i zdravu logiku u odabirima puteva. U par instanci smo se morali ponovno vraćati, jer se čak i navigatorica uspjela pogubiti. Kada smo se ubrzo počeli ponovno spuštati znali smo da smo ponovno na krivom putu, budući da su Brankove upute bile kako ćemo većinu puta proći na brijegu, te se tek pred kraj početi spuštati. No kako nismo više bili sigurni u pravi put, pratili smo samo ravnu crtu koja nas je vodila do početne pozicije. A to je značilo spuštanje kroz gusto obraslu mračnu šumu i gotovo kanalni put okružen zemljanim uzvišenjima.

Nisam nikad mislio da ću biti toliko sretan kada smo napokon stupili na čistinu i uočili poznati put, mada to nažalost nije bio najidealniji put kojim smo se trebali vraćati. Kratili smo gdje god smo mogli, no u jednom trenutku nas je navigacija dovela do visokom travom i korovom obraslo polje, iako je prema Google mapsu prikazivalo put. Imali smo dvije opcije. Ići po cesti okolo i tako si produljiti put za nekih 40 minuta, ili udariti ravno kroz visoku travu i korov. Kako je ovo drugo izgledalo gotovo potpuno nemoguće, teška srca smo se okrenuli i krenuli duljim zaobilaznim putem. Lažem! Stisnuli smo zube i krenuli ravno kroz visoku travu, korov i šikaru. Jesam li spomenuo dosad da sam ja inače bio u kratkim hlačama, a Slavica u hlačicama? Ekstaza fizičkih osjeta nad svakim korakom je bila naprosto neopisiva. Na jednom mjestu ti kožu odere ovaj trnoviti grm, na drugom ti odere onaj, pa naletiš na ovu koprivu pa naletiš na onu, pa onda još kao melem na sve šibanje visoke guste trave koju bi lomili pred sobom. No ono što te najviše plaši je da se nagaziš na kakvu zmiju otrovnicu, to bi ipak bio šlag na torti.

Srećom to se ipak nije dogodilo, ali tu relativno kratku udaljenost smo prošli toliko izranjavani, išibani, i s plikovima, da nije ni čudo da smo zaprepastili ženu koja je radila na polju na mjestu gdje smo izbili. Jest da smo joj prišli s leđa pa je iznenađenje bilo i s te strane, ali mislim da nije ni u ludilu pomišljala da će itko ikad proći tu zelenu barijeru. Ispričali smo se što joj prelazimo preko zemlje i objasnili situaciju. Mislim da će imati narednih mjesec dana što za prepričavati u selu.

Usprkos već značajnom umoru, i sada bolovima u nogama, hodali smo što smo brže mogli. Sunce se sve brže spuštalo i nismo se htjeli još dodatno naći potpuno izgubljeni u mraku.

Kod jezera Dubinska smo se ponovno našli nešto prije 20h. Pred nama je bio ponovno uspon, a već smo tada bili na granicama snaga. Pa ipak prebacujući se s noge na nogu upustili smo se u polagani uspon. Toliko smo bili premoreni da smo svakih par metara radili predahe. Nije bilo više Sunca, no znoj se i dalje cijedio s nas u malim slapićima, a niti šumski kukci nisu bili ništa manje naporni. Neko vrijeme nas je pratio i izuzetan primjerak stršljena, svako malo nasrćući nam na lica. Više nismo imali niti vode, a svaku veću čistinu smo sve zamamnije promatrali kako ćemo se izlegnuti na njoj i tu prespavati, pa što bude bit će.

Usprkos svim izazovima do 20:40 sati smo se nekako ipak dogegali do Lujčekove kuće. Naručili smo si svaki po jednu staklenku soka, i ispili u hipu hladnu slatkastu tekućinu. Kratko smo predahnuli i krenuli u završnih petnaest minuta spusta do auta. Nimalo čudno samo nas je naš osamljeni limeni ljubimac čekao.

No niti tu nije bio kraj uzbuđenjima. Nakon polusatne vožnje zašli smo na autocestu, i vozio sam valjda još 3-4 kilometra kad sam počeo osjećati neku toplinu u desnoj nozi, a onda je krenuo u početku slabi, pa sve jači grč. Grčevi u nozi mi nisu nepoznata stvar, budući da sam se znao preforsirati kad bih ljeti plivao dulje etape, no onda su me hvatali isključivo u listovima. Ovi bolni grčevi su dolazili od naprijed, nešto niže od koljena. To je onaj mišić koji osjećate kod podizanja stopala.

Sva sreća pa nije bilo prometa u tom trenutku na toj dionici, tako da sam uspio uz intenzivne bolove stati na zaustavnoj traci. Taman kad smo se krenuli izmijeniti za pozicije krenuli su nailaziti auti. Malo je neugodan osjećaj kada u stacionarnom položaju pokraj tebe proleti nešto od 130-140km/h. Čim se situacija ponovno primirila napravili smo izmjenu i krenuli dalje, ovoga puta sa Slavicom za volanom.

Kako smo sva uzbuđenja ispucali tog dana, iduće vikende i slobodne dane u tjednu smo provodili opušteno na Bundeku. U tjednu je zaista bilo mirno i spokojno, pogotovo otkad je grad poluprazan, tako da je bilo slobodnih mjesta za biranje. Naravno sa sobom smo uvijek ponijeli i Innovation, ovoga puta i sa prvom ekspanzijom Echoes of The Past. Prilikom naših druženja na Bundeku odigrali smo 5 partija igre, od čega je Slavica pobijedila u njih tri, a ja u dvije. Iako je manjih dimenzija čak i od Race For The Galaxyja, po trajanju kod iskusnih igrača može potrajati i po tri puta duže.

Jedanput smo se zadržali dulje nego inače, pa smo tom prilikom napravili Glovo narudžbu za Bundek. Malo je bilo traženja i igre skrivača, ali su na koncu trbusi bili namireni.

#701: Uživanje na Bundeku uz Innovation

18.07. su nas posjetili Tompa i Marijan, i tom prilikom smo nakon jako dugo vremena zaigrali [url= https://boardgamegeek.com/boardgame/162082/deus]Deus[/url] . Detaljnije o igri možete pronaći na 8 stranici, Epizoda #11: Posljednja noć na zemlji, Bogovi i mitovi. Igru smo posljednji put igrali 05.08.2019. , a prije toga ni manje ni više nego s točno godinom dana razmaka. Previše je dobrih igara u optjecaju da bi se stigli posvetiti apsolutno svima. No zato se pokazalo da je Slavicu najbolje služilo pamćenje, jer je uvjerljivo pobijedila sa 63 boda. Idući je bio Marijan s 53, zatim Tompa sa svega bodom manje, i na kraju ja sa 49.

Odigrali smo još i 3 partije Codenamesa, a u kojima smo Tompa i ja slavili s dvije pobjede nad jednom od Slavice i Marijana.

#703: Tompa u elementu za fotkanje

21.07. su nas posjetili Ervin i Monika. S Ervinom se nismo vidjeli već jako dugo, tako da kada smo se sreli na Bundeku tijekom jednih od naših odlazaka, bilo nam je baš drago da se ponovno vidimo. Naravno to je značilo da moramo proslaviti i nekom igrom. Monika je pomalo nova u svijetu igara, tako da je odluka pala na nezasluženo zanemarenu Alhambru. Slavica ju je dobila od Made za rođendan, i to sa svim ekspanzijama. A kad se uključe svi dodaci to više nije neka lagana igrica, već prava igretina. Ipak da ne pretjeramo za početak smo zaigrali baznu igru uz mali dodatak magičnih zgrada, koje se mogu rotirati u bilo kojem smjeru.

Na kraju se ispostavilo da smo vidno podcijenili Moniku, jer je totalno rasturila pobijedivši sa 120 bodova. Slijedio sam ja sa 119, Slavica sa 98 i Ervin s 73.

Za kraj smo zaigrali i malu slatku igru preživljavanja [url= https://boardgamegeek.com/boardgame/1403/turn-tide ]Turn The Tide[/url]. Monika nas je zatekla još jednom pobjedom s 15 bodova, slijedila ju je Slavica s 11, a mi dečki se nismo baš iskazali – ja sam imao 4, a Ervin 2 boda. Sad kad smo probili led, očito to znači da idući put igramo Twilight Imperium.

#704: Alhambra s Ervinom i Monikom

28.07. smo se pak podružili s Majom i Tomislavom, a na koje smo također sasvim slučajno naišli kod naše zgrade par dana prije. Tako da je druženje i igranje bilo zakazano na navedeni dan.

Dobili smo tako priliku zaigrati i ekspanziju za Wingspan – Oceania. Osim mnoštva novih karata kao i u europskoj ekspanziji, ovom prilikom dobivamo i nove igraće ploče koje potpuno mijenjaju način igranja. Ako se kvalitetno utiliziraju, nove pozicije sada nude poboljšane mogućnosti. Da stvar bude zanimljivija uveden je i sasvim novi resurs u igru – nektar, a koji poput džokera može mijenjati bilo koji drugi resurs. Caka je u tome što sav prikupljeni nektar se gubi na kraju svakog kruga. Također prilikom plaćanja ptica s nektarom, sav plaćeni nektar se prikuplja na staništu gdje se navedena ptica spustila. Na kraju igre igrač s najvećim brojem nektara na određenom staništu dobiti će dodatnih 5 bodova, a drugi po redu dva boda. Poput europske ekspanzije neke nove ptice daju određeni benefit na kraju svakog kruga, a neke na samom kraju igre.

#705: Wingspan: Oceania expansion

Sa svim navedenim pozitivnim promjenama svakako bi preporučili Oceaniju kao must have dodatak jednom kada se zasitite bazne igre.

Što se tiče same partije, Tomislav je pobijedio sa 109 bodova, slijedio sam ja sa svega bodom manje, Slavica je skupila 88, a Maja 84 boda.

Iduća dva tjedna smo napokon na godišnjem u zelenom Zagorju.

Aloha. Fruit drinks away!

Author: Mislav Gabriel Mikša Golub

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *