U petak 22.07.2016. u ranojutarnjim satima, zaputili smo se autobusom na put za Split.
Zajednička suradnja na Super H.I.K.-u s našim prijateljima iz Udruge za fantastiku, igre i znanstvenu fantastiku F&ST, je bio razlog našeg posjeta prelijepom gradu pod Marjanom.
Kako je bilo na 2. FantaSTikonu: Super H.I.K.-u možete pročitati u našem službenom izvještaju (http://igranje.hr/osvrti/3-fantasticna-dana-na-2-fantastikonu-super-h-i-k-u), ako već niste dosad.
Naše dogodovštine nas zatiču u ponedjeljak, jutro nakon završetka događaja, u našem dotadašnjem prebivalištu u Varošu.
Kada smo se spremili, spustili smo se do Rive i uživali na terasi kafića u blagom ranojutarnjem suncu, dok smo ispijali našu prvu dozu magičnog crnog napitka.
Prekrasni grad pod Marjanom
Naše sljedeće odredište i dom u narednih nekoliko dana, je bila nekadašnja velika obiteljska kuća u kojoj je nekad živjela moja baka sa svoje četiri sestre i dva brata. Sada je kuća bila u vlasništvu jednog od braće, barbe Joška, koji nas je pozvao da ga posjetimo ove godine u Splitu, odmorimo se i nauživamo u moru, i dalmatinskom jelu i piću. Ovaj poziv se nevjerojatnom podudarnošću pogodio i s pozivom na 2. FantaSTikon: Super H.I.K. Neke nevidljive sile su očito tu bile na djelu. Nisam vidio barbu Joška još od kad sam bio sasvim mali šmrkavac.
Baš kako smo završili s ispijanjem kave, tako je i naš dobri Toni došao s autom prevesti nas sa stvarima do naše željene adrese. Međutim kako je bilo još jako rano, a nismo htjeli prerano banuti, zamolili smo Tonija da nas odveze blizu Bačvica, što je i napravio. Naumili smo malo prošetati i razgledati plaže.
Sigurno smo djelovali kao pravi strani turisti nekolicini starijih Splićana koji su se ustali ranije na ranojutarnji kupanac dok još nisu bile luđačke gužve. Onako super neprikladno odjeveni za plažu, s ruksacima na leđima i vukući sa sobom svaki po jedan ogromni kofer na kotačiće. Kako li bi se iznenadili da su znali da smo imali svega par majica i dvoje pari hlača sa sobom, sve ostalo su u koferima popunjavale neke od igara koje smo ponijeli na FantaSTikon.
Prošetali smo duž cijele plaže i na kraju se sjeli uz obalu i uživali u finom morskom zraku.
Otišli smo nakon toga do obližnjeg Lidla i kupili vrhunsko bijelo vino (ne sjećam se više točno koje) i kvalitetnu bombonijeru kao mali znak zahvalnosti za barbu Joška.
Nešto prije 10 smo se čuli preko mobitela i zaputili do naše adrese, međutim sunce je sad već pošteno grijalo, pa smo se tih dvadesetak minuta hoda pošteno oznojili.
Taman pošto smo zašli u našu ulicu i već smo naišli na barbu Joška koji nas je već nestrpljivo očekivao nasred ulice.
Nakon što smo se izgrlili, smjestili smo se u za stol dvorištu ispred kuće koji je bio u lijepoj hladovinu koju nam je tvorila obližnja smokva. Barba se bacio spremiti srdele na gradele, a nas dvoje smo se u vrtu bacilli na branje pomidora i krastavaca za salatu, te tikvica i patlidžana Slavici za glavno jelo.
Kada je sve bilo gotovo imali smo pravu gozbu uz prepričavanje svakojakih dogodovština. Otkrili smo tako da barba Joško, usprkos svojim već podmaklim godinama, je u duhu pravi mladić. Aktivno planinari u planinarskom društvu, bavi se profesionalnim fotografiranjem, čemu se sam naučio kroz knjige, obrađuje te iste fotografije na laptopu u photoshopu, i objavljuje ih na svojem Facebook profilu, a nedavno je završio i tečaj talijanskog. Zaista nas je ostavio iznenađenima i obješenih vilica.
Inače ja podosta fizički sličim barba Jošku, to je nešto što sam slušao od svoje bake još kad sam bio mali, no sada sam napokon imao prilike se i sam uvjeriti u to. Još kad smo imali prilike vidjeti stare fotografije iz mladih dana, ma pravi smo dvojnici. Ove sličnosti se preslikavaju i u ponašanju, što je Slavici bilo jako zabavno za gledati.
Na kraju smo si nazdravili upravo kupljenim vinom, pa povukli svaki u svoje sobe na popodnevni odmor.
Navečer oko 21:00 sati smo na Gordanov poziv otišli do njega doma na igranje i druženje. Osim nas bili su tu Marko i Toni.
Prvu igru večeri koju smo zaigrali bio je Prodigals Club. Riječ je o tzv. anti-igri za 2-5 igrača, smještenoj tematski u Viktorijansko doba. Nekolicina gospode iz visokog društva je već dosta društvenih normi i očekivanja koja dolaze od njihovog pripadanja visokom staležu. Stoga su odlučili raznoraznim nepodopštinama uništiti svoju reputaciju i status u društvu bogatih i poznatih. Igra je tematski smještena u isti svijet kao i Last Will od Vladimír Suchyja, te obje igre dijele velike sličnosti. Dok je u Last Willu cilj na kraju igre biti igrač s najmanje novca i imovine, u Prodigals Clubu je cilj na raznorazne načine potpuno uništiti vlastitu reputaciju. Obje igre su potpuno kompatibilne te se pojedini moduli igre mogu međusobno miješati.
Svi igrači igru započinju s jednakom reputacijom, dalje kroz igru ovisi o njima kako će ju sniziti na najnižu moguću razinu. Igrač s najmanjom reputacijom na kraju pobjeđuje.
Nakon dva i pol satnog vlastitog javnog diskreditiranja, majmuniranja i izvođenja svakojakih ekscesa u javnosti, lista najnepoželjnijih osoba je izgledala ovako.
1. Gordan (Red) – 16
2. Marko (Green) – 22
3. Slavica (Purple) – 24
4. Mislav (Yellow) – 27
5. Toni (Blue) – 36
Igru sam ponajviše upamtio po simpatičnoj dobroj bakici koja je na sva zvona pričala lijepe stvari o nama, pokušavajući opravdati naše ekscese, a mi smo se na sve načine trudili da ju što više sabotiramo u tome.
Oko 23:00 sati, taman kako smo završili s partijom Prodigals Cluba, došla je i Tea. Zaigrali smo onda i Samurai Sword u šestero. Riječ je o igri koja je bazirana na megapopularnom Bang!-u, samo što su igrači umjesto na Divlji Zapad sada smješteni u feudalni Japan. Šogun je tako ekvivalent šerifu, samuraji šerifovim zamjenicima, nindže razbojnicima, a ronin odmetniku. Igra je praktički ista uz jednu super promjenu, a to je da nema eliminacije igrača. Sada svi počinju s određenim brojem časti i svaki put kada neki igrač pogine, onaj koji je zaslužan za njegovu pogibiju dobiva jednu čast od poraženog igrača. Igra završava kada jedan od igrača ostane bez svih oznaka časti. Strana koja je skupila najviše časti pobjeđuje. Također karte oružja i napada su sada spojene u jednu kartu. Možete tako odigrati napad nožem, katanom, lukom i strijelom, kopljem itd.
U prvoj partiji smo igrali u sljedećim ulogama:
Slavica – Ushiwaka (Ronin)
Mislav – Njina Leyasu (Ninja)
Gordan – Ginchiyo (Samurai)
Tea – Benkei (Ninja)
Toni – Chiyome (Shogun)
Marko – Hanzo (Ninja)
Pobijedio je šogun Toni zajedno sa svojim vjernim samurajem Gordanom.
U drugoj partiji su uloge bile podijeljeno na sljedeći način:
Slavica – Hideyoshi (Samurai)
Mislav – Goemon (Shogun)
Gordan – Tomoe (Ronin)
Tea – Musashi (Ninja)
Toni – Nobunaga (Ninja)
Marko – Kojiro (Ninja)
Na kraju igre kada su se uloge otkrile, sudbina je pokazala da smo Slavica i ja igrali nakon dugo vremena napokon zajedno u istom timu. Još je ljepši osjećaj bio i što smo pobijedili 🙂 .
Igra nam se u odnosu na Bang! jako svidjela upravo iz razloga što nema tog sustava eliminacije, a zbog kojeg su neki igrači bili eliminirani već u 5 minuta od početka igre, pa su morali pričekati ostalih 15, 20 minuta, u nekim situacijama i više, dok napokon igra ne bi završila.
Sutradan je bilo malo oblačno, no to nije spriječilo barbu Joška da nas povede u razgledavanje svojih staklenika u Duilovo, jedan od predjela Splita. Taman kako smo došli na odredište tako se sva sila kapljica kiše sručila na zemlju. Srećom po nas što smo imali svega par koraka od auta do kuće i plastenika.
Staklenik od barba Joška
Ulazak u plastenik je bio poput ulaska u drugi svijet. Zelenilo i raznorazne biljke gdje god se okreneš. No ono što nas je ponajviše fasciniralo je bila sama veličina staklenika, a koja je bila zaista respektabilne veličine.
Uživali smo tako neko vrijeme nas dvoje u svoj ljepoti male džungle. Barba Joško je za to vrijeme provjeravao neke sadnice i sustav za zalijevanje.
Kada smo izašli nakon što je kiša popustila, trebalo nam je neko vrijeme da se priviknemo na različite druge boje od okruženosti svim tim zelenilom u plasteniku. Slično kao kada ste zimi vani dugo na snijegu pa ste oslijepljeni na druge boje od sve te bjeline.
No prije nego što smo krenuli dalje, barba Joško je imao iznenađenje za nas. Dok smo mi razjapljenih usta razgledavali staklenik, on se nabrao zanimljivih plodova. Riječ je naime o plodovima križanca kruške i jabuke. Po izgledu liče na jabuke, osim što imaju standardnu žućkastu koru specifičnu za kruške, a okus je nešto fenomenalno. Slađe i od najslađe čokolade koju smo probali. Pošteno smo se tako najeli ovih slatkih plodova, a ono što je ostalo smo ponijeli sa sobom doma za kasnije.
Prikupljanje nekih od plodova u stakleniku za slatku gozbu
Prije nego što smo se vratili doma, barba Joško nas je odveo i u kratku vožnju i razgledavanje Stobreča u samoj blizini Splita.
Idući dan smo se našli s Gordanom, Markom i Tonijem na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, gdje se održao 2. FantaSTikon: Super H.I.K., i pomogli im oko prenošenja nekih od stvari i materijala koji su ostali od završetka događaja. Zauzvrat počastili su nas svojim prekrasnim službenim majicama.
Krull smash your bones
Ostatak dana smo proveli poput pravih turista – sunčajući se na plaži i kupajući u moru.
Sljedeći dan je prošao uobičajeno u jutarnjem druženju s barba Joškom i tradicionalnom zajedničkom spremanju ručka, te poslije guštanju u istome.
Navečer smo imali izlazak i razgledavanje Splita zahvaljujući Veljku, poznatijem na forumu pod nadimkom Enkidu, a koji se lijepo ponudio da nam bude osobni turistički vodič.
Nalaženje je bilo dogovoreno za 21:00 sati kod Bajamontijeve fontane, tzv. Bajamontuše. Tu je malo nastao nesporazum jer smo prema nazivu očekivali nešto veliko i graciozno. I ne bi smo se prevarili da smo živjeli u period prije 30.svibnja 1947., dok komunisti nisu digli dinamitom fontanu u zrak jer su ju vidjeli kao baštinu fašizma. Bez obzira što je fontana izgrađena 1890., pošteno prije pojave fašizma. Tako da sve što je ostalo od fontane je bilo samo podnožje, to jest najdonja razina. Nije nam pomoglo ni to što je hrpa mladih spremajući se za večernji izlazak sjedila okolo rubova fontane. Tako da smo mi samo vidjeli hrpu mladih ljudi kako sjede u krugu.
Stoga smo produžili još pošteno dalje uz obalu, očekujući ugledati veliku blistavu fontanu.
Na kraju smo se nakon polu satnog traženja ipak uspjeli naći. Bili smo smiješni sami sebi kako je ova mala avantura protekla.
Prvo gdje nas je naš vodič odveo je bilo naravno u razgledavanje Dioklecijanove palače, i tu smo proveli većinu večeri u razgledavanju starog rimskog zdanja. Ima se tu zaista pregršt toga za vidjeti. Ja sam kao veliki ljubitelj povijesti bio opčaran na svakom koraku vrhunskim načinom gradnje. Posebno je bilo zanimljivo vidjeti kako su novi naseljenici ukomponirali svoje nastambe, a danas stanove, u sklopu unutrašnjosti i zidina palače.
Posjetili smo sva četiri ulaza u palaču – Mjedena, Srebrna, Željezna i Zlatna vrata. Ova zadnja su najimpresivnija i najbolje očuvana, pa se Veljko stoga potrudio i okinuo par fotki s nama pred samim vratima, za uspomenu. Inače spomenuta vrata su bila i glavna vrata koja su vodila cestom na sjever prema Saloni, glavnom gradu rimske provincije Dalmacije, udaljenom nekih šest kilometara.
Drugo najimpresivnije mjesto koje smo posjetili bilo je samo srce Dioklecijanove palače – Peristil. Tu se nalazi i Katedrala sv. Dujma. Prije je to bio Dioklecijanov mauzolej, no po njegovoj smrti i kako je kršćanstvo ozakonjeno u carstvu po zapovjedi novog cara, Dioklecijanove kosti su izbačene i na tom mjestu je izgrađena početkom 4. stoljeća katedrala. Ironično kako je mjesto jednog od kršćanima najomraženijeg rimskog cara, koji ih je za svoga života progonio i bacao divljim zvijerima u arenama, postalo sveto mjesto okupljanja. Zanimljivo za upamtiti je podatak da je Katedrala sv. Duje danas najstarija katedrala u svijetu.
Jedan od četiri glavna ulaza u Dioklecijanovu palaču
Kod zapadnog prilaza katedrali pozornost plijeni i egipatska sfinga. Otkud sfinga u Splitu pitate se? Pa kako je Dioklecijan sebe smatrao božanskim vladarom, poput faraona, tako je i preuzeo njihov običaj postavljanja sfingi ispred ulaza u svoje posljednje počivalište. Pretpostavlja se da ih je bilo barem četiri postavljenih oko mauzoleja, danas katedrale. Ova još očuvana je bila izrađena od crnog granita, dugačka dva i pol metra, a visoka oko jednog metra. Izrađena je vjerojatno u vrijeme vladanja Tutmozisa I. ili Tutmozisa III. Članovi te osamnaeste dinastije su vladali Egiptom u vremenu 16. i 15. stoljeća prije Krista. Zaista je neobičan bio osjećaj doticati prstima nešto toliko staro i što je prošlo kroz tako dugu povijest, sve do današnjih dana.
Bilo je prekasno pa nažalost nismo imali prilike uspeti se na sam vrh tornja s kojeg puca pogled na cijeli Split, a koji oduzima dah.
U podnožju ljudi su sjedili na okolnim malim klupicama, uživali u ambijentu i muzici i u gledanju pokojeg plesnog para koji se odvažio pokazati svoje vještine. Bilo je tu i lokalne atrakcije u obliku rimskih legionara, a koji su se za badava vrlo rado htjeli slikati s vama.
Mi smo produžili dalje do Vestibula, starog carskog predvorja. Izvana četvrtastog, a iznutra kružnog tlocrta. I dan danas djeluje monumentalno. Možete li tek zamisliti kako li je izgledalo u svojoj potpunosti – velika kupola sa svjetlucavim mozaikom u bojama. Mora da je izgledalo zaista impresivno, Rimljani su bili zaista vrsni graditelji. Neke njihove tehnike dobrano nadmašuju današnju gradnju.
Od svih silnih razgledavanja i šetnji s jednog mjesta do drugog, noge su nam se već pošteno umorile. Odlučili smo stoga potražiti neki dobar kafić dostojan našeg okršaja u Race For The Galaxyju. Na našu nesreću svi kafići na koje smo naišli unutar palače su bili puni do vrha, ili nam glasna muzika nije dopuštala normalnu igru ni bilo koji oblik normalne komunikacije. I tako smo hodali i hodali, i na kraju se opet našli na Rivi. Samo da bi ostali razočarani kako se svi kafići polako zatvaraju, budući da se bližila ponoć. Vrijeme je tako brzo proletjelo da nismo bili ni svjesni da će za petnaestak minuta ponoć, a i očekivali smo da kafići unutar sezone rade barem do jedan sat.
Već pošteno umorni od hodanja zaputili smo se prema Veljkovom autu da nas odbaci do doma. No ni umor ni bolovi u nogama nisu spriječili Slavicu da i dalje pomazi ama baš svaku macu na koju smo naišli. U Splitu ima iznenađujuće puno mačaka.
Naravno kakav bi to bio noćni izlazak bez susreta s jednom macom 🙂
Na putu do auta smo baš razočarano komentirali kako se u sezoni sve tako rano zatvara.
“Viš kako velikim sajlama zaključavaju stolove i stolice.” – komentirao je Veljko pokazujući prema još jednom kafiću.
“Aha. Nije se to za zafrkavat. Nikad ne znaš.” – odvratio sam zijevajući.
“Nikad ne znaš kada će netko doć po noći i sjest igrat Race.” – nadovezala se Slavica.
Svo troje smo isti trenutak puknuli u urnebesni smijeh. Najbolje od svega je što smo neko vrijeme doista bili razmatrali ovu mogućnost. Jednostavno dođemo i sjednemo za neki od praznih vezanih stolova, vadi igru i deri. No umor je ipak presudio pa smo zaključili kako će okršaj morati pričekati do iduće prilike.
Kada smo već kod Racea, sutradan navečer smo imali kod Gordana zakazan turnir. Okupilo nas se šestero veličanstvenih – Gordan, Marko, Toni, Romana, Slavica i ja. Igrala se bazna igra sa Gathering Storm ekspanzijom, zajedno s ciljevima. Igralo se bez neke velike bodovne filozofije, svatko sa svakim i na kraju tko ima najviše pobjeda je prvi, sljedeći u nizu je drugi itd.
Poveo sam prve tri igre protiv Marka, Romane i Gordana. Rano u četvrtoj igri protiv Tonija poveo sam s povećom razlikom u bodovima, uspjevši u jednoj fazi ispuniti uvjete obadva velika cilja. Prevelika samouvjerenost zbog tako velike bodovne razlike pri početku igre, kao i osjećaj nepobjedivosti stečenom pobjedama u prijašnje tri partije, me na kraju koštalo pobjede. Opustio sam se previše usporavajući igru igrajući faze istraživanja, umjesto da sam samo krenuo bacati ispred sebe najjeftinije karte dok ne dođem do 12 i pokrenem kraj igre. Toni je za to vrijeme spustio podosta produkcijskih svjetova i masovno se bacio na generiranje bodova odigravanjem Produce – Consume 2 x VPs faza. Na koncu kada se sve zbrojilo Toni me na svoje i svačije opće iznenađenje pobijedio s dva boda razlike (48 – 50). Jedna od partija koju ću imati još jako dugo vremena u gorkom sjećanju kao pouku da nije kraj dok igra ne završi, ma koliko god se činilo u nekom trenutku da nema šanse da se izgubi.
Nakon toga zbog opće dekoncentracije je uslijedio i poraz od Slavice, također s dva boda razlike (44 – 46).
I tako kada se zbrojio broj pobjeda, i uvela statistika u slučaju da su dva ili više igrača imali jednak broj pobjeda, na kraju sam spao na četvrto mjesto. Prvo mjesto je zasluženo pripalo Gordanu, Toni je bio drugi, Slavica treća, Romana peta i Marko šesti.
Tu večer se pivu pilo s iznimnim guštom.
29.07. nas je barba Joško poveo u posjet teti Gordani, bakinoj i njegovoj sestri, u Žnjan, jedan od predjela Splita. Budući da je donedavno živjela u Kaliforniji, nisam nikad bio kod tete Gordane. Kada smo stigli ostali smo obješenih vilica vidjevši prekrasnu kućerinu s prelijepom velikom terasom s ležaljkama i njihaljkama kao iz američkih filmova. Zbog smještenosti na brežuljku gotovo nalik litici, s terase je pucao prekrasan i zadivljujuć pogled na okolicu, te plažu i more koje se nalazilo na svega nekoliko desetaka metara od kuće. Slavica je bila tim više oduševljena svime jer se oko kuće i dvorišta okupljalo nekoliko mačaka.
Nakon kraćeg razgovora s tetom Gordanom presvukli smo se u kupaće i otišli na kupanje. Do plaže smo se spustili stazicom kroz lijepo uređen vrt.
Dan je bio vjetrovit uz obilje bijelih oblaka, kao stvoreno za izležavanje na plaži bez bojazni da se čak i usprkos kremama i sprejevima za sunčanje, zadobiju gadne opekline. Bilo je lijepo provesti tih nekoliko sati izležavajući se na plaži, kupajući u moru i ležeći u plićaku, puštajući da ti valovi daju prirodnu masažu. Teško se bilo odvojiti od sve te idile, no vrijeme je nepopustljiv čimbenik.
Kada smo se vratili do kuće od tete Gordane, osviježili smo si malo nepca svježim breskvama, dok je teta izvela nakratko peseka u šetnju.
Pogled s terase kod tete Gordane
Nakon povratka zaputili smo se svo troje u obližnju slastičarnicu na kolače i sladoled. Tamo smo proveli sat i pol uživajući u piću, slasticama i ugodnim razgovorima. Predvečer smo se oprostili od tete Gordane, no ne prije nego nam je gurnula u ruke nešto novca da se i kasnije počastimo u gradu. Tradicija po kojoj su tete najpoznatije.
Idući dan je bio rezerviran za gledanje najnovijeg Star Trek: Beyonda u ljetnom kinu. Marko nas je pozvao na projekciju i počastio dvjema ulaznicama. Malo smo bili zakasnili doduše zahvaljujući izdajničkom Google mapsu koji ponekad skroz krivo pokazuje stvari kakve jesu u stvarnom svijetu. Srećom kada zakaže tehnologija, uvijek se možeš pouzdati u ljude. Naišli smo tako na jednog dječačića kojeg smo pitali za smjer i kako točno doći do kina, a on nas je osobno odveo još tih stotinjak metara. Pred ulazom nas je Marko već petnaestak minuta bio čekao.
Osim nas bila je tu i glavnina FantaSTikon ekipe, tako da se može reći da smo bili u zaista dobrom društvu.
Imao sam podosta skeptičnosti po pitanju filma, s obzirom da su mi prva dva filma novog Star Trek serijala bila osrednja žalost. Slavica nije gledala prijašnje filmove pa joj je gledanje proteklo s 0% očekivanja.
Kada je film završio ostali smo ugodno iznenađeni s viđenim. Glumačka postava se sad već dobro uigrala u svoje likove i njihove međusobne odnose, pa je atmosfera odisala originalima. I dalje su tu bili određeni stereotipi viđeni u već milijun filmova, no barem se lijepo uklopilo i bilo je zabavno. Bilo je tu pred samim krajem i jedno iznenađenje koje moram priznati da nisam ni najmanje očekivao, i baš sam se lijepo osjećao iznenađenim. Neću ovdje kvariti o čemu je riječ, svi koji su gledali znaju o čemu se radi. Ono kad je film još malo pa gotov i već si 100% siguran u neke stvari, i onda: “Wooow. OK ovo nisam očekivao.”
Bilo je žalosno jedino gledati posljednju glumačku izvedbu Anton Yelchina, budući da je momak nesretno poginuo u uistinu bizarnoj nesreći 19. ožujka 2016.
Nakon projekcije većina nas se rastalo, budući da se bližila ponoć, ali ne i četvorica nas žestokih Trekija – Marko, Mateo (naj volonter FantaSTikona 2016.), Slavica i ja. Ne, mi smo smo otišli do Marka doma na jednu partiju Star Trek Deck Building Game: The Next Generationa.
Mateu je to bila prva partija pa smo na brzaka prošli kroz pravila. Za dvadesetak minuta je sve bilo spremno za početak istraživanja svemira. Odabrali smo Exploration scenarij u kojem svatko igra za sebe. Prvi tko ispuni misije u vrijednosti 400 ili više bodova je pobijedio.
Slavica se vrlo brzo prometnula u vodećeg igrača došavši u posjed Ferengi Shuttlepoda. Nakon toga je samo nizala sve jače brodove koji su prelazili na njezinu stranu i bila uspješnija u ispunjavanju misija. Tako da se do kraja igre vodila borba za to tko će zauzeti preostala mjesta u poretku, i u pokušajima sabotiranja Slavice kad god se bilo u prilici. Međutim mogli smo ju time svega usporiti, ali ne i spriječiti u pobjedi, koja je i došla nakon tri kruga. Konačno bodovno stanje je bilo – Slavica 400, Marko 150, Mateo i ja svaki po 50 bodova.
Zadnji dan smo proveli sjetno žaleći što je boravku i Splitu došao kraj za ovaj godišnji odmor.
Ujutro nakon doručka smo se spremili i zaputili do autobusnog kolodvora rezervirati za sutradan karte za Crikvenicu, koja je bila naše sljedeće odredište.
Na putu pješke nas je usred podneva ubila nesnosna vrućina, pa smo skrenuli nakratko s ceste u jedno od obližnjih dvorišta u hlad da malo predahnemo i popijemo vode u miru.
Taman smo se spremali nastaviti dalje kada su Slavicu nazvali njezini roditelji. Dok su oni razgovarali, ja sam se malo šetuckao po dvorištu. Na jednom od zidova zgrade sam ugledao jednog od najvećih noćnih leptira koje sam dosad vidio u životu. Jasno valjalo je fotografirati ovo čudo.
Najveći leptir kojeg sam vidio u životu. Dosad…
Već u drugom trenutku sam primijetio da je do zida ispod jednog povećeg kamena nekakva kožna navlaka. Minutu, dvije sam dvojio što bi to moglo biti, na kraju ipak popustivši znatiželji i preokrenuvši stjenčinu od kamena. Sada je sve bilo jasno vidljivo. Bio je to neki svijetlo smeđi kožni novčanik. Po ofucanosti čini se da je vidio bolje dane, vjerojatno je neko vrijeme bio izložen vremenskim uvjetima, pa čak i ovako ispod one kamenčine. Par sekundi sam proklinjao svoju znatiželju što sam se uopće vrtio tuda i sada si po ovoj vrućini nakeljio dodatan posao potražnje policijske postaje, ako se unutra nalaze ikakvi dokumenti. Kakve sam sreće postaja se sigurno nalazi na sasvim drugom kraju grada. Sljedeću sekundu su se već javile prave misli da to valja i dužnost je učiniti, pa makar uistinu morao pješke prijeći cijeli grad. Kleknuo sam nad novčanik i podignuo ga oprezno sa zemlje, kao da je kužan, i bacio se u inspekciju. Uistinu je bilo dokumenata kako sam i mislio. Osobna koja je pripadala nekoj Bugarki, članska iskaznica neke knjižnice u Sofiji, neki studentski pokazi i tona raznoraznih računa. Bilo je tu još raznoraznih kartica, no zbog toga što je sve pisalo na ćirilici za većinu njih nisam znao za što su točno. Jedna žena je taman provirila iznad mene na prozoru, spremajući se da baci nešto ostataka hrane za lokalne mačke. Iz razgovora sam saznao da se najbliža policijska postaja nalazi doslovno u susjedstvu, niti na pedeset metara od naše lokacije. Otišli smo tako i predali novčanik i sve dokumente na policiju, gdje su napravili uvid u sve zaprimljene predmete, nakon čega smo dobili formular koji smo ispunili mojim osobnim podacima.
Po završetku ove male avanture nastavili smo prema autobusnom kolodvoru, rezervirali karte za Crikvenicu, te se vratili natrag doma taman na ručak s barba Joškom, koji se u međuvremenu zabrinuo gdje smo se zadržali.
Navečer smo imali dogovoreno druženje s Deanom, poznatijim na forumu kao Windickerson, i Josipom. Nije bilo prilike nažalost da se i službeno upoznamo na FantaSTikonu, tako da je valjalo ispraviti tu nepravdu.
Našli smo se u blizini ljetnog kina i otišli do jednog otmjenog kafića u blizini, a koji se nalazio na litici iznad plaže, s jednim od najljepših pogleda na more. Ugođaj je poprimio sasvim novu dimenziju kada je sunce zašlo i kada su se upalile male lampice za stolovima. Proveli smo dva-tri sata u zaista ugodnim i zabavnim razgovorima. Dobri Dean i Josipa su nas na kraju počastili i više nego što su trebali. Kada se sljedećom prilikom vidimo, u Zagrebu, Splitu il gdje već, imamo poštene nadoknade. Deane i Josipa, we owe you big time.
Rastanak nam je teško pao kada doslovno zadnji dan u nekoliko sati upoznaš tako super ekipu, no ranojutarnje dizanje na bus nam nije dozvoljavao da se i još malo duže podružimo. Pozdravili smo se oko 23 sati i zaželjeli da dođe što prije prilika da se ponovno vidimo.
Sutradan ujutro smo se digli teže nego inače, ožalošćeni spoznajom da kroz sat i pol odlazimo. Kada smo se spremili i podoručkovali, barba Joško nas je odbacio do autobusnog kolodvora. Čak i usprkos tome što smo krenuli četrdesetak minuta ranije, i činjenice da autobusni kolodvor nije bio daleko. Svejedno smo umalo zakasnili na bus. Zagreb nije jedini koji izgleda ima problema s ranojutarnjim gužvama na cestama.
Rastanak
Kada smo stigli imali smo dovoljnih pet minuta da se izgrlimo i pozdravimo s barba Joškom i zahvalimo još jednom na pozivu.
I tako je završila naša Splitska avantura. Tih tjedan dana je bilo jedno od najljepših trenutaka u našim životima. Obilje fine domaće hrane iz vrta barbe Joška i svježe ribe s placa, ugodno ćaskanje s barba Joškom za vrijeme i poslije ručka uz čašicu vina, noćno igranje s Gordanom, Markom, Tonijem i Romanom, turistički provod s Veljkom, posjet teti Gordani, kino izlazak, ugodni i zabavni razgovori uz piće u prekrasnom kafiću na otvorenom sa Deanom i Josipom, kupanje, sunčanje na plaži, hodanje i istraživanje Splita … Toliko toga u tako kratkom vremenu. Također ne sjećam se kada sam upoznao i družio se s toliko divnih ljudi. Zaista imamo same riječi hvale za naše domaćine, sve sami divni i krasni ljudi. Već sad jedva čekamo odmor u Splitu za ljeta Gospodnje 2017.
