Europski znanstveno fantastični filmovi su kod većine prosječnog gledateljstva često nepravedno podcijenjeni u odnosu na američke. Generalno je to zbog enormno manjih budžeta za snimanje, što većinu gledatelja dovodi u zabludu da manji budžet je jednak lošijem proizvodu. Aniara je jedan od najboljih primjera kako se s i neizmjerno manjim financijskim mogućnostima uz dobru priču i vještim kadroviranjem može snimiti puno superiorniji uradak.
Snimljen 2018. godine u švedsko – danskoj koprodukciji za svega 1.95 milijuna eura, radnja je utemeljena na švedskoj epskoj pjesmi istog imena iz 1956. godine.
Radnja
Priča je smještena u distopijskoj budućnosti gdje je Zemlja poharana prirodnim nepogodama, zagađenjem zraka i rastućom razinom mora, a zbog čega većina populacije koja ima mogućnosti spas nastoji pronaći na nekim od koloniziranih planeta. Jedan od takvih svjetova je i onaj na Marsu, a gdje sa Zemlje na trotjedni put kreće enormni luksuzni svemirski brod Aniara. Brod je opremljen svim ugodnim i zabavnim sadržajem koji bi putovanje trebao činiti lakšim i ugodnijim. Među članovima posade je i neimenovana animatorica “Mimarobe”, koja povezuje posjetitelje putem virtualne stvarnosti s umjetnom inteligencijom zvanom Mima. Očitavajući korisnikove emocije i sjećanja, Mima evocira u korisnicima pozitivna sjećanja na Zemlju prije polucija i klimatskih promjena.
Već u prvom tjednu putovanja međuzvjezdani brod naglim manevrom skreće s kursa kako bi izbjegao sudar s odbačenim ljudskim svemirskim otpadom, no dio svejedno probija oplatu i oštećuje nuklearni reaktor koji pogoni brod. Kako bi izbjegli potpunu katastrofu topljenja jezgre, članovi zapovjednog mosta na čelu s kapetanom Chefonom odlučuju se za potpuno pražnjenje i izbacivanje ostatka goriva u svemir, a zbog čega brod ostaje siguran za življenje ali bez pogona. Jedino što brod gura dalje je spora inercija nastala posljednjim manevrom, a koji je između ostalog brod izbacio s predviđenog kursa i umjesto prema Marsu usmjerio prema dubokom svemirskom bespuću. Kapetan s višim časnicima brzo skova novi plan kako će iskoristiti gravitaciju najbližeg nebeskog tijela kako bi se usmjerili natrag na kurs, no do njega će naići tek za godinu dana. S obzirom na ograničene zalihe hrane okreću se planu uzgoja algi kao energetsko i nutritivno najboljeg hranjivog rješenja. Naravno putnici vrlo loše podnose ove vijesti, te ih se sve više počinje okretati ka korištenju virtualne stvarnosti projicirane od strane Mime. Mimarobin dotad monotoni i neinteresantni posao postaje od iznimne važnosti za normalno funkcioniranje broda.
Vrlo brzo na svjetlo dana izlazi i surova istina da su kapetan i članovi posade lagali, te da ne postoje nikakve šanse za susretanje nebeskog tijela i korištenjem njegove gravitacije za preusmjeravanje broda natrag na kurs.
****SPOJLER UPOZORENJE**********SPOJLER UPOZORENJE**********SPOJLER UPOZORENJE****
U trećoj godini putovanja uslijed sve većih potreba i bez dana odmora, korištenje virtualne stvarnosti dolazi do točke pucanja, no kako bi održao koliko toliki mir i red među putnicima, kapetan Chefone zabranjuje čak i privremeni prekid u radu sustava. Na koncu uslijed naprezanja neprestanim radom i ljudskim negativnim mislima kojima preopterećuju umjetnu inteligenciju, dolazi do njenog samouništenja. Za krivca je okrivljena Mimarobe, iako je upravo ona tražila poštedu i prekid rada u trajanju od minimalno mjesec dana, te je zatvorena do daljnjega u brodskoj tamnici. U ćeliji joj se uskoro pridružuje i naizgled bezosjećajna pilotkinja Isagel, koja prema Mimarobe gaji simpatije, zbog čega ulazi prvo u verbalni a zatim i fizički sukob s kapetanom Chefonom.
U četvrtoj godini putovanja broj samoubojstva je u konstantnom porastu, što kao rezultat dovodi do Mimarobinog i Isagelinog oslobađanja uslijed manjka profesionalne struke. Isagel je vraćena u pilotsku službu, a Mimarobe se određuje edukacija mladeži. Obje dobivaju vlastitu kabinu i napokon imaju mogućnosti uživanja u svojoj ljubavi.
U isto vrijeme na brodu se razvijaju i razni kultovi, među njima i kult plodnosti posvećen Mimi, a kojem se pridružuju Mimarobe i Isagel. Tijekom jedne od orgija Isagel zatrudni te kasnije rađa dječačića kojeg odgaja s Mimarobe. Nažalost odonda Isagel pati od postporođajne depresije te čak pokušava i umoriti bebu nakon rođenja.
U petoj godini putovanja otkrivena je ljudska sonda na putanji prema brodu, što kod većine pobuđuje ushit i nadu kako su vlasti na Zemlji otkrili što se dogodilo te su uputili pomoć u obliku novih rezerva goriva. Do susreta je potrebno godinu dana, koja prolazi u općoj ekstazi i pozitivnoj opijenosti među posadom i putnicima. Jednom kada dohvaćaju sondu s pomoću brodskih kuka i unose ju u hangar, sav elan brzo splasne uslijed nemogućnosti identificiranja smisla i iskoristivosti sonde. Usprkos tome kapetan Chefone naređuje održavanje pozitivnog morala pa ako treba i laganje putnicima u svrhu održavanja nade i mira na brodu. Najiskusnija astronomka prkosi ovoj odluci otvoreno se opijajući i živeći raskalašenim životom, što ne prolazi nezapaženo kod putnika. U posljednjoj verbalnoj konfrontaciji uslijed bijesa kapetan puca u nju elektrošokerom nenamjerno ju umorivši.
Vidjevši kako sve više ljudi gubi nadu i ulazi u depresivne epizode, uključujući i njezinu partnericu Isagel, Mimarobe pokreće projekt projekcije slika sa svake strane broda. Tako umjesto pogleda na mračne dubine svemira putnici bi gledali prekrasne slike prirode sa Zemlje, a što bi podiglo svima duh. Uspjevši u planu hita oduševljeno priuštiti vijest Isagel, međutim nalazi ju obješenu u njihovoj zajedničkoj kabini, a u kupaoni i beživotno tijelo njihovog dječačića.
Četiri godine poslije za velikog konferencijskog zasjedanja bezvoljnih članova posade i putnika, i obilježavajući desetu godišnjicu putovanja, Mimarobe je nagrađena medaljom za uspješno ostvaren projekt projekcije slika u svemir. Melankolična Mimarobe koja i dalje nije preboljela samoubojstvo partnerice i smrt djeteta, smeteno prihvaća nagradu od strane kapetana, primijetivši svježe zavoje na njegovim zapešćima uslijed pokušaja samoubojstva. U istoj godini uslijed slabog održavanja dolazi do kontaminacije algi što dovodi do njihovog odumiranja.
U 24 godini putovanja brod putuje svemirom bez ikakvog osvjetljenja. Malobrojni preživjeli i Mimarobe sjede u krugu u zapuštenoj i polumračnoj prostoriji suvislo parafrazirajući retke određenog kulta o božanskoj svjetlosti, prije nego što sve utone u tamu.
Godine 5,981,407 beživotni sarkofag što je Aniara dolazi u Lira zviježđe i prolazi mimo plavo-zelenog i očito gostoljubivog planeta kakva je nekoć bila i Zemlja.
****SPOJLER UPOZORENJE**********SPOJLER UPOZORENJE**********SPOJLER UPOZORENJE****
Dojam
Svi navikli na klasične američke filmove katastrofe sa sretnim završetkom će biti poprilično šokirani završetkom Aniare. Dijelom se i sam ubrajam među njih, jer iako nisam očekivao potpuno sretni kraj, nisam očekivao niti toliko depresivni i tmurni. Cijeli film je zapravo poput sinusoidnog vala s usponima i padovima, te jednako takvim osjećajima i emocijama koje pobuđuje u gledateljima. Bio sam zadovoljan odgledanim jer je vrlo dobar uradak, ali sam nakon njega ostao s iznimno teškim i negativnim osjećajima. Cijeli tim koji stoji iza filma na čelu s redateljima Pella Kågerman i Hugo Lilja, su odlično pogodili atmosferu izolacije i beznadnosti, a zbog čega sam doslovno imao osjećaj kao da se nalazim tamo i u toj situaciji. Tu je još i osjećaj neopipljivog horora. Ni sva fiktivna čudovišta u cijeloj svojoj fizičkoj strahoti se ne mogu mjeriti s općim užasom bezizlazne i sve više pogoršavajuće situacije. Ono što me vjerojatno najviše zapanjilo jest koliko ljudsko društvo brzo propada kada se pronađe u izvanrednoj situaciji. Putnici Aniare su bili smješteni na megaluksuznom svemirskom brodu koji je nudio sve lagodne i zabavne mogućnosti, i već i u takvom perfektnom okruženju situacija je drastično krenula na gore već u desetoj godini putovanja, a do 24 godine je brod već bio praktički mrtav. Toliko o optimističnim idejama naših znanstvenika o međugeneracijskim brodovima kojima bismo jednoga dana mogli dosegnuti obližnje zvijezde.
Kroza cijeli taj užas proteže se u početku sramežljiva simpatija, a zatim i otvorena romantika između dviju glavnih junakinja. Proces je to do kojeg s vremenom dolazi prirodno i uvjerljivo. Sumnjam da je autor Harry Martinson u svojem djelu zamišljao lezbijsku vezu između dviju žena daleke 1956. godine, no film ne ostavlja dojam prisilnog nametanja uslijed pretjerane političke korektnosti kao u većini današnjih američkih filmova. Nema tu nikakvih toksičnosti niti zajedljivosti kojekakvim nametljivim porukama, već čista i iskrena ljubav. Kao takav Aniara je pravo osvježenje kako dobro i simpatično prikazati gay vezu. Nažalost u ovom slučaju zbog tona filma to nije moglo sretno završiti. Nadao sam se da neće doći do onoga na što se ukazivalo. S obzirom na tada pozitivni uspon zbivanja vjerovao sam da niti neće doći do najgoreg, a onda me obrat u sekundi emotivno oborio na zemlju svom surovošću. Jedna od najmučnijih filmskih scena koje sam ikad odgledao.
Lik Mimarobe je svojom dječjom zbunjenošću i naivnošću simpatičan i lako povezljiv s gledateljima. Jadnica sve samo nastoji vidjeti pozitivno i optimistično, a zbog čega niti ne zamjećuje depresivne epizode kroz koje joj prolazi partnerica, što na kraju i kulminira tragedijom. Pa ipak najomiljeniji lik mi je kapetan Chefon na kojem je i najveće breme cijele situacije s brodom i putnicima. Suočen s konstantnim izazovima pošto poto nastoji koliko toliko održati red i pozitivan moral, kako bi zajednica imala šanse za preživljavanjem među zvijezdama. Čak i kod donošenja krivih odluka i nenamjerno izazvanom smrću astronomkinje, gledatelj može razumjeti da su sve donesene odluke bile s dobrim namjerama. Čak i oko 10 godine putovanja kada se situacija drastično mijenja na gore i kada i sam pokušava počiniti samoubojstvo, svejedno i dalje tvrdoglavo nastavlja s ohrabrivanjem i podizanjem morala tada već desetkovane posade i putnika. Kao takav jedan je od ključnih temelja zašto stvari nisu i puno ranije krenule po zlu.
Vizualni efekti su zaista minimalistički i svode se na svega nekoliko svemirskih scena i onih vezanih za Mima umjetnu inteligenciju. Za filmske setove je iznimno očito da su korišteni prostori brodova za krstarenje i trgovačkih centara. Limitiranost i jednog i drugog ni na koji način ne utječe na iskustvo gledanja, barem nije u mojem slučaju jer sam bio toliko uvučen u radnju da nisam na to niti obraćao pozornost. Jedina instanca gdje je to koliko toliko utjecalo na radnju jest u scenama kolizije sa svemirskim otpadom, a gdje nisam uopće shvatio što se točno izdogađalo sve do kapetanove konferencije gdje je obznanio javnost.
Još jedan za većinu gledatelja iznenađujućih aspekata je količina golotinje i intenzivnih intimnih scena. Za razliku od puritanskih američkih filmova gdje se golotinja svodi na prikaze prsiju, i to samo muških, ovdje imamo nekoliko scena s jasnim prikazima muških i ženskih genitalija i njihovim uzajamnim odnosima. Pritom osobe čiji su vlasnici nisu neki utrenirani savršeni manekeni, već uobičajene prosječne osobe s jednako takvim tijelima. Pa eto svakako još jedan zanimljiv segment vrijedan spomena.
Film ko film ima svojih nelogičnosti. Jedan od najupečatljivijih je kako mega luksuzni brod tolike veličine koji prevozi na tisuće, ako ne i desetke tisuća putnika, ne pošalje nikakav poziv u pomoć o svojoj situaciji, niti itko sa Zemlje zamijeti da su drastično skrenuli s kursa pa da pošalju pomoć. Jasno onda ne bismo imali niti glavnu premisu filma, ali volio bih da su ipak nešto smislenije razradili taj segment. Mogli su barem objasniti kako je svemirski otpad oštetio i brodsku antenu za komunikaciju. No to je jedina značajna kritika na film. Sve ostalo navedeno uključujući i glumu je zaista izvrsno odrađeno te kao takvo zaslužuje priliku za gledanje.
Ocjena: 7.5 / 10