Evo nas natrag nakon dosta neaktivnosti po pitanju igranja društvenih igara. Bili smo stalno u nekoj gužvi s poslom, a krenuli smo napokon od kraja 4. i početka 5. mjeseca i u autoškolu. Ispit iz prometnih znakova i prva pomoć su riješeni, a u trenutku dok ovo pišem Slavica je na dvadeset i devetom satu vožnje, a ja na dvadeset i četvrtom. Zanimljivo iskustvo i priča za sebe. Spas da se napokon nešto zaigra došao je u obliku zaslužnog godišnjeg odmora.
Budući da smo se prošle godine zaista super proveli u Zagorju, odlučili smo i ove godine ponoviti iskustvo. Na našu nesreću prvi izazov se već pružao u samom početku. Naime dva dana prije završetka poslovnih radinosti, skužili smo da od ove godine više niti jedan željeznički vagon ne prevozi bicikle od Zagreba do Zaboka. Naprosto su ukinuli tu opciju na toj liniji. Odlazak bez bicikala nije nam bila nimalo prihvatljiva opcija. Jedan od razloga lijepog provoda prošle godine je bilo avanturističko bicikliranje po par desetak kilometara do određenih destinacija.
Došli smo tako na brutalnu ideju da nas prvo ujutro Slavičina mama prebaci sa stvarima, vrati u Zagreb, pa ćemo nakon toga krenuti na biciklima ponovno do vikendice do mjestašca Švaljkovec pokraj Sv. Križa Začretja.
Tako je i bilo. Spakirali smo se i krenuli na put ujutro u subotu 28.07. Kao i prošle godine i ove smo poveli sa sobom i našu zečicu Bongu. Put po autocesti je potrajao nekih tridesetak minuta. Ostavili smo stvari, zalihe sijena i vode našoj životinjici, pripremili WC gdje obavlja nuždu (zečevi se poput mačaka daju naučiti da nuždu obavljaju u kutije u koje se prosipa pijesak), te nas je nakon toga mama odbacila natrag do stana u Zagrebu. Imali smo nažalost tu nesreću pa smo zaboravili na povratku zaobići autocestu, jer je put prema moru bio u totalnom kolapsu. Uletjeli smo u odvratnu gužvetinu gdje smo izgubili podosta vremena, dok se nismo iskobeljali na sljedećem izlazu s autoceste.
Kada smo se vratili, spremili smo stan za naše dugo odsustvo, nakon čega smo oko 15 sati bili spremni krenuti. Sunce je dotad već pošteno peklo. No bili smo već mentalno spremni da odradimo pošteni put, pa nas ništa nije moglo pokolebati od odustajanja. Na početku Mosta slobode susreli smo instruktora vožnje, koji je isto bio u vožnji, ali ne autom već isto biciklom. Shvatili smo ovaj predznak kao dobar blagoslov našem putovanju 😀 .
Najgori dio puta je bio sam izlazak iz grada. Nismo htjeli zaći na cestu s biciklima kao što neki rade, pa smo se vrtjeli po malim nepoznatim uličicama tražeći najsigurniji izlaz iz grada. Sunce je neumoljivo peklo, a asfalt bio svojevrsna pećnica za sebe. Voda je nakon svakih par sto metara tekla niz grlo, samo da bi se istom tom brzinom cijedila s čela u obliku znoja.
Negdje poslije Vrapča smo izbili na Aleju Bologne i tu dalje vozili ravno sve do izlaska iz grada. Dalje smo krenuli za Zaprešić, pa zatim za Veliko Trgovišće, pa Zabok. Taj put je bio puno podnošljiviji i ugodniji za vožnju. Nove biciklističke tajice s postavom, kao i gel uložak za sjedalo, pružali su i više nego zadovoljavajući komfor prilikom vožnje.
Taman negdje par kilometara pred Sv. Križ Začretje, skrenuli smo navodeći se Google Mapsom na ogromno brdo i tu ispustili dušu. Zaboravili smo poučeni primjerom od prošle godine, da vražji pokazivač pokazuje najbliži put kako se može doći do nekog odredišta, ali ne i najlakši.
Bilo je blizu osam sati navečer kada smo došli do Roses Fashion Outleta i tu odlučili stati i prezalogajiti nešto. Putovali smo dotad nekih četiri sati. Pojeli smo gotovo cijele dvije pizze i nakon toga se osjećali kako bismo najradije tu stali i prespavali na nekoj livadi. Posljednja tri kilometra su se činila dalekim poput cijelog puta koji smo prošli dotad. Ipak, premostili smo i tu što psihičku, što fizičku barijeru, i dovezli se do vikendice taman spremni da zaspemo snom pravednika.
Sutradan 29.07. su nas već posjetili prijatelji iz Zagreba – Ivana i Igor. Nakon dugo vremena zaigrali smo ponovno Terra Mysticu sa Fire & Ice ekspanzijom. Od rasa igrali su:
Swarmlings (Slavica)
Shapeshifters (Ivana)
Yetis (Igor)
Witches (ja)
Partija je bila iznimno napeta zato što smo se svi smjestili u neposrednoj blizini jedni drugih, pa je tako bilo svakakvih taktika blokiranja. Iz cijelog tog sukoba i nadmudrivanja Igor je s Yetijima izašao kao najuspješniji, ostvarivši 120 bodova. Uslijedio sam ja sa Witches ravno 100, zatim Ivana sa svojim Shapeshifterima 92 i na kraju Slavica sa Swarmlingzima 83 boda.
Nakon toga smo zaigrali pet partija Lovecraft Lettera – https://boardgamegeek.com/boardgame/198740/lovecraft-letter .
Riječ je o inačici dobro poznatog Love Lettera, ali smještenog u svijetu H.P. Lovecrafta. Uz par sitnih razlika, igra se u pravilu odigrava na jednaki način kao i klasični Love Letter.
Na kraju našeg druženja odigrali smo i jedan Gloom – https://boardgamegeek.com/boardgame/12692/gloom .
Gloom je morbidna crnohumorna igra u kojoj je cilj igre učiniti članove svoje obitelji što je nesretnijim moguće, te ih takve na koncu umoriti. Što su nesretniji umrli to više bodova nose na kraju igre. Mi smo tako ubili Igora u pojam u toj igri. Svaki put kad je uspio unesrećiti nekog od svojih članova obitelji i spremao ih se nekako umoriti, mi smo ih sa svojim karticama spašavali, pa čak i vraćali u život.
Konačno bodovanje na kraju igre je bilo:
Slavica (Purple) – 125 bodova
Ivana (Orange) – 100 bodova
Igor (Red) – 95 bodova
Mislav (Green) – 70 bodova
Još smo kratko ugodno razgovarali i zbijali šale, prije nego što je došlo vrijeme rastanka. Slavica se tom prigodom s Ivanomi i Igorom vratila u Zagreb, jer je sutradan imala ispit iz prve pomoći.
Ostavši tu večer sam u velikoj kući, spravio sam si ručak, povukao se u potkrovlje u veliki bračni krevet, i tu odgledao Evil Dead trilogiju na 10,1” tabletu. Kad sam bio mlađi na telki sam jedino bio gledao treći nastavak – Vojsku tame (Army of Darkness). Tako da sam odlučio ispraviti tu nepravdu i napokon odgledati i prva dva kultna filma. Ne treba ni govoriti da sam bio oduševljen crnohumornom horror komedijom. Ipak ako bih trebao birati, rekao bih da mi se drugi nastavak najviše svidio.
Nakon cjelonoćnog gledanja nekako sam se uspio već u 9 ujutro probuditi iz blaženog sna. Bilo je pravo osvježenje probuditi se prirodnim putem bez iritantnih zvukova budilice. Odlučio sam stoga iskoristiti dan i otići u Krapinske toplice Aqua Vivae. Put od 12 kilometara nije nimalo težak, izuzev tzv. Hršak brega koji se prostire na 3 kilometra prije toplica. Jednom kada se ta barijera svladala uz žrtvu hektolitara znoja, većinu dana sam proveo u apsolutnoj opuštajućoj idili masažnih naprava i ugodnih bazena. Bilo je jedino dosadno biti sam tamo.
Nešto prije 18 sati je bilo vrijeme za povratak, budući da se Slavica vraćala vlakom, pa smo se dogovorili da se nađemo na kolodvoru u Sv. Križu Začretju. Umalo sam zakasnio jer sam tražio neki poprečni put kako bih izbjegao već spomenuti mrski brijeg, pa sam na kraju završio na nekom divljem puteljku s još gadnijom uzbrdicom. Nije bilo druge nego uprijeti muški. Barem je spust zato bio za pamćenje.
Kada smo došli doma tu večer smo jako rano otišli spavati.
30.07. smo odlučili provesti dan u ugodi kuće. Ponijeli smo tom prigodom ponovno previše igara. Uzeli smo Arkham Horror LCG zajedno s ekspanzijama prve dvije kampanje, Terraforming Mars, Wir Sind Das Volk, Castles of Burgundy i Hannibal: Rome vs. Carthage. Marko ([mention]mado[/mention] ) nam je ostavio tu igru prilikom zadnje posjete, pa sam ju odlučio pošto poto proučiti i zaigrati sada kada se pružila prilika. Riječ je o inačici izdanoj 2007. godine. Prošle godine negdje u ovo vrijeme otkad sam čuo da izlazi nova inačica, sada već izašli Hannibal & Hamilcar, želio sam zaigrati prijašnju verziju kako bih dobio bolji uvid u igru. Osim unaprijeđenog i osvježenog dizajna i nekoliko pojednostavljenih mehanika, praktički je i dalje riječ o istoj igri. Tako da ako mi se svidi jedna verzija, sigurno će i druga.
Ipak Slavica je inzistirala da prvo započnemo sa spašavanjem svijeta u Arkham Horror LCG-u. Prošle godine osim te igre, praktički ništa drugo nismo ni igrali. Odlučili smo započeti ponovno sve ispočetka s novim likovima, kako bismo se podsjetili na radnju i zbivanja.
Slavica je zaigrala u ulozi Sefine Rousseu, jednog od novijih likova koja je bila dobra s magijom i istraživanjem, a ja sam izabrao starog dobrog detektiva Roland Banksa, koji je bio super za borbu i istraživanje. Odabrali smo standardnu normalnu težinu. Prvi scenarij prve kampanje – The Gathering, nam je ostao u najboljem sjećanju, tako da smo prvu igru doslovno rasturili. Slavica je stekla 8 iskustva (experiencea), a ja 7. Bodovno iskustvo se poslije može trošiti između partija na kupovinu jačih i boljih karata.
Drugi scenarij prve kampanje – The Midnight Masks, je prošao isto dosta dobro. Uspjeli smo uhvatiti 4/6 kultista. Iskustvo stečeno prošle godine nam je dosta poslužilo pri ponovnom igranju, čak i s razmakom igranja od godinu dana. U drugom scenariju smo oboje stekli 6 bodova iskustva.
Tu smo morali napraviti pauzu i pobrinuti se za ručak, ipak smo dotad uložili poštena 4 sata u igru.
Nakon ručka došlo je vrijeme da se udovolji mojoj želji igranja Hannibala. Kako Slavica nije baš neki wargamer, nije joj baš lako ni drago pao traženi zadatak, ali meni za ljubav ipak je pristala. Jedino se ljutila na mene što sam svako malo morao zavirivati u pravila prilikom objašnjavanja, pa čak i kad smo jednom krenuli igrati. U moju obranu pravila su užasno ne intuitivno pisana, a ima toliko velik broj iznimaka i sitnica koje treba zapamtiti, da nema šanse da se može sve upamtiti od jednog čitanja pravila. Pa čak i od jednog igranja.
#311Hannibal
Igra se odigrava slično kao Twilight Struggle, i na tu igru me ponajviše asocira. Imate prelijepu mapu koja se sastavlja poput puzzlea, a na kojoj svatko započinje igru na svojoj strain karte i sa svojim područjima koje već politički kontrolira. Postoji nekoliko područja koja su neutralna. Igra se odigrava u krugovima, a u svakom krugu svaki igrač povuče određeni broj karata (određen tim krugom), nakon čega igrači naizmjenično odigravaju karte. Igraće karte se povlače iz zajedničkog špila u kojem su ispremiješane karte od Rimskog i Kartaškog igrača, kao i neke neutralne. Poznato?
Karta Mediterana, Italije, dijela južne Francuske, Pirenejskog poluotoka i sjeverne Afrike ispremrežena je poljima koja ili vi kontrolirate, ili vaš protivnik, ili su neutralna. Igraće karte možete iskoristiti na više načina. Možete ih odigrati za širenje svoje političke moći na prazna polja na mapi, možete ih odigravati za pomicanje generala s vojskom po mapi, ili možete odigrati za aktiviranje određenog povijesnog događaja. Tu nažalost sva sličnost s jednom drugom poznatom igrom prestaje, jer čak i ako koristite protivničku kartu za OPs, to jest postavljanje i širenje političkog utjecaja ili pomicanje generala, protivnikov događaj na karti se neće aktivirati. Kao netko tko se naviknuo Twilight Struggle gdje je jedna od glavnih čari igre to da balansirate s odigravanjem što svojih, što protivničkih karata koje imate u rukama. Taj dio mi je jako nedostajao u Hannibalu, jer nije uopće bilo nikakvog osjećaja napetosti da morate previše paziti kako odigravate karte.
Druga stvar koja jako iritira je prevelik utjecaj kocke, jer doslovno oko gotovo bilo koje stvari u igri baca se D6 kocka. Želiš pokušat izbjeći protivničku vojsku – bacaj D6, želiš pokušati preuzeti inicijativu u borbi – bacaj D6 kocku, želiš se povući iz bitke – bacaj D6 kocku, želiš se pokušati uspješno iskrcati u određenu luku kao Kartažanin – bacaj D6 kocku, koliko jedinica pogiba nakon bitke – bacaj D6 kocku, koliko dodatnih jedinica gubi gubitnička strana – bacaj D6 kocku, itd.
Sustav borbi je zato dosta zanimljiv. Ovisno o određenim parametrima (iskustvo generala, broj jedinica, broj saveznika…) vuče se određeni broj taktičkih karata. To su karte određenih strateških manevara i ima ih nekoliko vrsta, od svake vrste određeni broj koji se vuče iz zajedničkog špila. Svaki igrač, počevši od igrača koji je inicirao borbu, odigrava po jednu kartu. Npr. napadač odigra jednu taktičku kartu, pa branitelj mora odgovoriti s identičnom kartom, pa opet napadač odigra neku kartu, pa mu branitelj mora odgovoriti istom. Između svakog kruga borbe, nakon što odgovori svojom kartom na napadačevu, branitelj može bacati kocku da preuzme inicijativu, te time on postaje napadač, a suparnik branitelj. Time zapravo dobiva mogućnost da bude sljedeći igrač koji će diktirati koja će se taktička karta odigrati. I tako se odvija borba u krugovima, sve dok jedan igrač ne može odgovoriti na taktičku kartu onoga koji ima inicijativu. Borba tada završava, gleda se tablica žrtava koliko je bilo poginulih, zavisno o broju krugova koliko je bitka trajala. Što bitka dulje traje, to će biti više žrtava. Nakon inicijalnih gubitaka, igrač koji je izgubio bitku baca ponovno kocku dodatnih gubitaka, te nakon toga mora povući svoje preostale jedinice do nekog prijateljskog teritorija. Ako nema mogućnosti to izvesti, ili je put povlačenja predug, tada gubi i preostale jedinice.
Odigrali smo četiri kruga, nakon čega smo odustali. Jednostavno to nije to. Povijesna točnost je na zavidnoj razini i samo srce mi zatitra na to, shvaćam koncept i mehaniku, ali mi fali nešto. Fali mi taj osjećaj rizika, nedoumice i odmjeravanja želiš li odigrati tu kartu u ruci, jer time ujedno i protivničkom igraču omogućiš neke stvari. U Twilight Struggleu se grizu zubi nad svakom odigranom kartom, protivničkom, ali i svojom ako postoji rizik da ne uspije ono što se naumilo. Razmišljao sam kako bi igra funkcionirala kada bi ju igrali Twilight Struggle style, tako da ako odigrate protivničku kartu za OPS, događa se protivnikov event na karti. Pa čak i da taj dio bude implementiran u igru, jednostavno je previše utjecaja kocke. Tu igra nažalost pokazuje svoju starost. Prvo izdanje potječe iz sada već davne 1996. godine, a drugo izdanje iz 2007. kada je ponovno uz minorne preinake. A budući da je najnovije izdanje iz 2017. Hannibal & Hamilcar ponovno izdano uz minorne preinake, zaista sam skeptičan da se tu išta bitno promijenilo.
Prvi dan 8. mjeseca odlučili smo provesti kraj prelijepog jezerca u podnožju dvorca u Začretju. Mada je vani pošteno gorjelo, veliko hrastovo drveće tvorilo je poštenu hladovinu, a i blizina jezerca, pružali su ugodnu temperature za boravak. Ponijeli smo sa sobom i tablet na kojem je instaliran Through The Ages: A New Story of Civilization.
Chill u podnožju dvorca
Jedno i pol satni boravak u prirodnoj idili, dok se kroz povijest gradilo i razvijalo virtualno carstvo, poremetio je poziv od Tompe koji se našao u prolazu kroz mjesto, pa nam se odlučio javiti i posjetiti nas. Kako smo mi dotad već pomalo i ogladnjeli, odlučili smo otići u restoran “Hills” u sklopu Roses Fashion outleta. Uz ukusnu pizzu i pivu, Tompa je podijelio s nama svoj plan da za godišnji ode biciklirati u Njemačku i pritom posjećuje male modernom arhitekturom neokrhnute gradiće.
Nakon ručka obišli smo površno nekoliko dućanćića, nakon čega smo se rastali s Tompom koji se zaputio natrag za Zagreb, a mi našoj kućici na brežuljku.
Posjetili smo potom susjede i dobre obiteljske prijatelje, te uz obilje gemišta zbijali šale, pa opet u određenim intervalima vodili ozbiljne političke razgovore.
Po povratku doma nastavili smo s kampanjom Arkham Horror LCG-a.
Na red je došao posljednji scenarij iz prve kampanje – The Devourer Below. To je ujedno i najteži ako se ne uspijete pripremiti kako treba. Sreća je i ovoga puta bila na našoj strani, pa se gadni Umordoth nije dobio priliku ni probuditi iz svog stoljetnog sna.
02.08. smo se ponovno vratili na mjesto zločina – Roses Fashion Outlet. Slavica si je zaželjela kupiti sandalice, a ni meni nije bilo mrsko baciti oko na što se ima za ponuditi. Ako se dobro potraži, zna se naći zaista super stvari za i više nego OK cijenu. Slavica je tako našla za sebe dvije lijepe sandalice, obje za ukupno 89kn, a ja sam u Adidasu kupio sportsku majicu s kratkim rukavima i pripadajuće hlačice. Tako da sljedeći put kada mi prijatelj Marko uputi izazov u tenisu, dočekat će ga i vizualno pravi pravcati Federer.
Svratili smo ponovno na ručak u restoran “Hills”, a doslovno pet minuta kako smo se smjestili nebo se doslovno sručilo na zemlju s obiljem kišnih kapi. Uživali smo u hrani u sigurnosti objekta, dok su se vani izmjenjivale scene kao iz kakvih filmova katastrofe.
Kada se primirilo zaputili smo se u posjet mojem kumu, ali ne prije nego što sam naišao na izgubljeni Huawei P10 mobitel koji je ležao pošteno namočen na travnjaku parkirališta gdje smo zavezali bicikle. Uzeli smo mobitel, koji je bio naravno zaključan šifrom, ali je i zvuk bio ugašen. Tako da kada smo došli kod kuma držali smo ga na stolu kako bismo vidjeli kada će netko zvati. Nakon tri sata ugodnog razgovora uz obilje kumovog gemišta, i to se napokon dogodilo. Srećom bio je netko od mještana iz okolice, tako da je dečko došao do nas već za petnaestak minuta. Uz uvjerljivo odbijanje bilo kakve nagrade uspio nam svejedno ugurati 200 kuna u ruke, nakon čega se odvezao dalje. Vratili smo se natrag u kuću i nastavili s ugodnim razgovorom s kumom i kumovom ženom.
Idući dan smo ponovno proveli kod kuće, budući da smo se sinoć do pošteno u noć zadržali kod kuma, a i popilo se malo više. Tako da kada smo se probudili bilo je već nešto prije 11 sati.
Nastavili smo tako s našim horor avanturama. Slijedila je druga po redu kampanja – Dunwich Legacy.
Za prvi scenarij smo odabrali “The House Always wins”. Doktor Armitage, zabrinut za nestanak svojih kolega Dr. Francis Morgana i profesor Warren Ricea, poslao nas je u potragu za njima. Krenuvši prvo u potragu za doktorom, trag nas je odveo u Clover klub. Na površini bio je to još jedan kockarski klub, ispod površine bilo je to okupljalište opasne O’Bannion bande. Zvijezde su nam bile naklonjene pa smo s lakoćom pronašli Dr. Francis Morgana i izbavili ga iz gangsterskog gnijezda.
U sljedećem scenariju – Extracurricular Activity, krenuli smo u potragu i za doktorom Warren Riceom. Prilikom istraživanja sveučilišta, umjesto na doktora, naišli smo na gadnu neman, kreaciju nekog ludog laboratorijskog pokusa koji je pošao jako u krivu. Imali smo tri opcije, obračunati se s gadnim čudovištem, spasiti i izbaviti studente, ili dati petama vjetra. Odlučili smo se na ovo prvo, ako ni zbog čega onda zbog toga što me svrbjelo odigrati kartu dinamita. Uz nadljudske napore uspjeli smo svladati čudovište, ali dobrom doktoru nije bilo ni traga ni glasa, još gore doznali smo da je otet.
Tam-tam-taaaam. Nastavit će se…
04.08. smo dan ponovno provodili kraj jezerca u Začretju, odmarajući se i igrajući Through The Ages: A New Story of Civilization na tabletu.
Opet smo stalno fino i obilno papali
Kada smo ogladnjeli otišli smo ovoga puta do obližnjeg restorana Dunav. Ja sam naručio Bečki pileći odrezak s pečenim krumpirom, a Slavica je svojim glasnim razmišljanjem oko toga što bi mogla naručiti, zbunila mladu konobaricu, koja joj je onda donijela i vegetarijanske lazanje i kuhano povrće.
Došavši doma nakon ručka, nastavili smo sa sljedećim scenarijem Dunwich Legacy kampanje – The Miskatonic Museum.
Stari professor Armitage poslao nas je u poznati Mickatonic muzej u potragu za Necronomiconom. Knjiga je bila u muzeju na čuvanju kod profesorovog dugogodišnjeg prijatelja, ujedno i upravitelja muzeja, no sada više nije bio siguran da je knjiga tamo na sigurnom.
Uistinu otkad smo stupili nogom u muzej proganjala nas je gadna reptilska leteća neman koja je prolazila kroz dimenzije. Tako da nikad nismo bili sigurni otkud će i gdje iskrsnuti. Nije nam trebalo dugo da pronađemo profesorovog prijatelja mrtva na podu u lokvi krvi. Nije bilo uopće dileme da neke nečiste sile se pokušavaju domoći knjige. Stoga kada smo ju napokon uspjeli pronaći, napravili smo jedinu stvar koja se činila logičnom. Polili smo ju s litrom benzina i zapalili.
Za 05.08. smo se dogovorili s Marijanom da dođe do nas, pa da zajedno odemo u terme Tuhelj. Po klasičnoj našoj prirodi kada je došao, mene je zatekao s punim ustima hrane koja se brzo žvakala, a Slavicu u brzom hodu iz jedne prostorije u drugu u potrazi za stvarima. Srećom po nas pa je Marijan poznat po iznimnoj strpljivosti i toleranciji 🙂 .
Oko 10:40 smo bili ispred ulaza na blagajnama. Cjelodnevna ulaznica za nedjelju je bila 95 kuna. Usprkos tome već je u to vrijeme sve bilo doslovno krcato ljudima, jedva smo uspjeli naći svoj mali djelić hladovine.
Prije kupanja odlučili smo nabaciti jednu partiju Deusa koji je Marijan ponio sa sobom. Marijan i ja kao najgorljiviji protivnici u ovoj igri smo se previše usredotočili jedan na drugoga, tako da smo ostali skroz zatečeni kada je Slavica na kraju odnijela pobjedu. Bodovanje na kraju igre je izgledalo ovako:
Slavica (Blue) – 86 bodova
Marijan (Orange) – 81 bodova
Mislav (Black) – 76 bodova
Razmišljali smo kratko o još jednoj igri, no kako nam je Sunce sada već pošteno zašlo u hladovinu, odlučili smo da je kucnulo vrijeme za bućnuti se u bazenima.
Glavni vanjski kompleks je bio vijugajući splet kanalića gdje su strujanja vode polagano gurala kupače na luftićima prema naprijed. Vodeni kanalići su u krug povezivali više manjih bazena gdje se moglo uživati u masažerima. Na tim račvanjima je često znao nastati kolaps kada se više ljudi na luftićima zaglavilo jedni među drugima. Na pojedinim mjestima preko kanalića je vodio maleni mostić do podija na samoj sredini elipsaste tvorevine. Tu su sa svojeg povišenog mjesta pod suncobranima DJ-i puštali razne remikseve, dok je osoblje zaduženo za zabavu izvodilo razne zabavne akrobacije uz glazbu.
Smjestili smo se u jednom od pokrajnjih bazenčića i uživali u masažerima. Kada nam je dosadilo Slavica i ja smo otišli malo protegnuti mišiće i otplivati koju turu u Olimpijskom bazenu. Obilje djece u bazenu nas je spriječilo da pošteno zagrijemo mišiće.
Nakon toga smo otišli na dvadesetak minuta potpune idile u Jacuzzi, a nakon toga smo naišli na napušteni luftić koji se iznajmljivao, pa smo se otisnuli po vanjskim kanalićima.
Poslije smo otišli u vodeni bar na piće, zatim na veliki vanjski bazen gdje su se puštali umjetni valovi, i na kraju se ponovno našli na masažerima. I tako je dan prošao dok čovjek ni ne trepne.
06.08. smo odlučili ponoviti iskustvo odlaskom u terme Stubaki, ovoga puta na biciklima.
Oroslavje
Prva ruta vožnje nam je bilo do dvadesetak kilometara udaljenog Oroslavja. Zaista prekrasan mali gradić. Prošle godine smo samo prošli kroz gradić na putu do muzeja Seljačke bune, no ovoga puta smo se odlučili malo zadržati i obići gradić. Posjetili smo oronuli dvorac Vojkffy. Zdanje okruženo velikim hrastovim drvećem je zaista veličanstveno za vidjeti, čak i u svojem ne reprezentativnom izdanju.
Kruljenje u želucu je učinilo svoje, pa je sljedeća postaja bio restoran “Bibi”. Za svega tridesetak kuna guštao sam u bogatoj porciji lignji i pomfrita, dok je Slavica uživala u kuhanom povrću i pečenom krumpiru.
Restoran Bibi
Kratki predah nakon ručka potražili smo u obližnjem parku Vraniczany. U sklopu parka je nekad bio I istoimeni dvorac, koji je nažalost sasvim nestao u požaru 1949. godine.
Park Vraniczany
Nakon toga nastavili smo put prema termama Stubaki, gdje smo i stigli oko 14 sati. Cjelodnevni ulaz je iznosio svega 50 kuna, a to je pokrivalo i korištenje sauna. Budući da nikad nismo bili u saunama, odlučili smo da je sad prava prilika da isprobamo. Prvo smo pokušali one gdje je temperature iznosila oko 40-50 stupnjeva, što je bilo mačji kašalj. Onda su došle na red one prave Finske saune gdje temperature varira oko 95 stupnjeva. Dvanaestak minuta u paklenoj vrućini je bilo sasvim dovoljno da zaključimo kako ovako nešto nije za nas. Vratili smo se toga onome što jest bilo za nas, plutanje u bazenu i uživanju u masažerima. U jednom trenutku smo još jedino otišli na ručak u restoran u sklopu kompleksa. I tako smo dočekali 20 sati i sumrak, kada smo polagano krenuli prema doma.
07.08. smo se ponovno uglavnom odmarali u hladovini kod jezerca u Začretju uz tablet i partiju zaraznog Through The Ages: A New Story of Civilizationa.
Igranje na tabletu u podnožju dvorca
Po završetku igre ručali smo u restoranu Dunav, svatko si naručivši svoj omiljeni specijalitet, ja zagrebački od piletine s pečenim krumpirom, Slavica štrukle.
Ostatak dana smo proveli doma nastavivši s našim horor avanturama. Idući scenarij u nizu je bio The Essex County Express. Našli smo se u vlaku na putu za grad Dunwich, a gdje nas očekuju odgovori na sva naša pitanja, kada je neka misteriozna sila preuzela nadzor nad lokomotivom i vagonima. Na nebu iznad nas otvorio se procijep u drugu dimenziju, koji je počeo usisavati sve oko sebe u svoje crno ništavilo. Valjalo se što prije domoći lokomotive i ubrzati, ako smo se mislili izvući ružne sudbine. Da stvar bude teža, na putu su nam se ispriječila razna gadna čudovišta, a nisu nam pomagali niti ostali uspaničeni putnici koje je valjalo spašavati. U jednom trenutku su se počeli i krajnji vagoni otkvačivati i letjeti prema crnom otvoru na nebu. Uz nadljudske napore uspjeli smo stići do lokomotive, pokrenuti ponovno stroj i staviti u najveću brzinu, čime smo uspjeli izbjeći ružnu sudbinu. U daljini smo gledali kako se portal polako zatvorio.
08.08. smo krenuli biciklima na put za Krapinu. Plan je bio razgledati glavni grad Krapinsko – zagorske županije, ali i posjetiti Muzej krapinskih neandertalaca. To nam je bila velika želja i prošle godine, ali u nedostatku vremena nismo stigli.
Put za Krapinu
Dolazak u Krapinu
Put do Krapine je prošao iznimno lagano, nije nam se ispriječio nikakav veliki gadni brežuljak na kakve smo već bili navikli.
Obišli smo prelijepi gradić na biciklima, a zatim sjeli u jedan od kafića u ulici Ljudevita Gaja, jedne od glavnih Krapinskih ulica. Popili smo još jednu jutarnju kavu i pojeli piroške koje smo si kupili u obližnjoj pekari.
Posjetili smo davnog pretka
Kada smo došli do muzeja bilo je oko 11 sati. Zadnji put kad sam bio ovdje s djedom i bratom kada smo bili klinci, tada je bilo otvoreno svega skromni maleni muzejski postav u jednoj kući. Od 27.02.2010. otvorio se novi moderni kompleks, nedaleko od prvoga, a bliže samom nalazištu. Prvo što sam pomislio kada smo ugledali novu zgradu, je bilo da se radi o bunkeru. Ovalno betonsko stakleno zdanje stoji ukopano u brijegu nedaleko od nalazišta. Ni unutrašnji goli betonski zidovi nisu ostavili bolji dojam. Nisam nimalo ljubitelj modernističkih pristupa velebnih betonskih građevina.
Ulaz u novo izgrađeni muzej
Na samom ulazu se nalazila velika dvorana s mnoštvom sjedala i platnom na kojem se prikazivao filmić života krapinskih neandertalaca.
Tako je to bilo u 19. stoljeću
Buš si spil nešto ne
Eh taj Kramberger. Bili smo si dobri dok nije preuzeo zasluge za pronalazak i iskapavanje samo za sebe
Prva postaja muzeja je svijet u doba otkrića nalazišta, dakle riječ je o 1899. Pa tako imamo priliku vidjeti poimanje svijeta u to doba, kao i to kako je Kramberger došao i pronašao nalazište.
Nakon toga postav nas vodi na putovanje kroz teorije o stvaranju svijeta, te kozmičku i biološku evoluciju, sve do pojave i evolucije hominida.
Putevima evolucije
Izgubljeni u vremenu
Doba velikih gmazova
Nemoj, nisam ja reka da ti je Barica debela
Tragovima ljudske evolucije
Obitelj na okupu
Muzej je zaista sjajno koncipiran i iznimno interaktivan. Na kraju svakog segmenta muzeja nalaze se paneli na kojima se može provjeriti svoje znanje o tome što se sve upravo naučilo iz tog dijela postava. Ovisno o ostvarenim rezultatima, možete kod suvenirnice na samom izlazu poslije isprintati diplomu s brojem ostvarenih bodova. Ili se možete glupirati i na svakom panelu okinuti par šašavih fotki gdje je vaše lice umetnuto u neku drugu fotku, pa to isprintati kod izlaza.
Vani 1
Vani 2
Obitelj dabar i Slavica
U muzeju smo proveli oko tri sata a da nismo ni osjetili. Ostali smo i sami šokirani kada smo izašli i bacilli pogled na sat. A ni to ne bi gledali da nismo osjetili previranja u trbusima.
Vadimo mobitele i gledamo gdje ima neki najbliži restoran. Nailazimo na restoran Preša niti dva kilometra udaljen od nas. Odlično! Krećemo prema restoranu i dolazimo do skretanja koje vodi na brijeg. Dobro, neće nas jedno skretanje na brijeg spriječiti u finoj klopi. Dolazimo do zavoja iza šume i drugog zavoja, opet oštro prema gore. Idemo dalje. Dođemo do otvorenog dijela i pred nama se ukazuju još dva niza redova ceste koji vode po brijegu. Tvrdoglavo nastavljamo dalje kad smo već dogurali dotud. Savladavamo i tu udaljenost, sada već lijepo oznojeni. Dolazimo do sljedećeg oštrog zavoja koji vodi još više i čim ga prolazimo vidimo da nas na udaljenosti od nekih dvjestotinjak metara čeka još jedan oštri zavoj prema gore. Sada nam se znoj već pošteno slijevao niz lica, ruke i noge. Nakon ovoga uslijedio je i još jedan oštri uspon, i nakon toga smo napokon ugledali restoran. Pogled na Krapinu i okolicu s ove visine je bio zaista nešto posebno.
Pogled na Krapinu
Konobar je stajao na samom ulaznom pragu restorana, i činilo se kao da nas očekuje. Mora da smo bili nesvakidašnji prizor kada smo banuli onako iznemogli i znojni, kao da smo propješačili Saharu. Negdje bi nas se vjerojatno dočekalo kao neke prosjake i zadnje jadnike, no ovdje nas se zaista lijepo primilo i ugostilo. Konobarov smisao za humor i velike čaše hladne vode s ledom su nam brzo povratili životnu snagu.
Ja sam naručio specijalitet kuće, paniranu puretinu punjenu šunkom, sirom, šampinjonima i kiselim krastavcima. Slavica je naručila svoje standardne Zagorske štrukle.
Do 19 sati smo se odmorili i od obilnog ručka i bili spremni za povratak doma. Spust je bio čisti adrenalin.
09.08. smo nakon što smo savladali teško savladivi Hršak breg, vrijeme ponovno provodili u Krapinskim toplicama Aqua Vivae.
Nakon kupanjca, odigrali smo i jedan Through The Ages: A New Story of Civilization na tabletu, ležeći u hladovini na ležaljkama. Slavica je bila ovaj put ta koja me skroz rasturila, usprkos što se na početku i do sredine igre činilo da ću ja odnijeti apsolutnu pobjedu.
Od kupanja, plivanja i uprezanja sivih moždanih stanica, ogladnjeli smo poput vukova. Restoran u sklopu toplica je odličan spas za gladna usta, samo da su cijene još primjerenije porcijama, i bilo bi super.
Ostatak vremena smo proveli obilazeći bazene i uživajući na masažerima.
10.08. je bio dan odmora i rekuperacije, a to je značilo nastavak naših Arkham Horror LCG avantura u udobnosti doma.
Odlučili smo odlunjati malo od primarne kampanje na side quest scenarij – Curse of the Rougarou. New Orleans i okolicu je zahvatio val neobjašnjivih užasnih umorstava. Po pričanju nekolicine svjedoka, za umorstva je zaslužan strašan vukodlak Rougarou. Gospa Esprit, vudu čarobnica koja živi u močvari u osami znala je nešto više o cijelom slučaju. Pronaći čarobnicu i nije bio tako težak zadatak, ispuniti njezinu misiju je jedna sasvim druga priča. Trebalo je ili uništiti zvijer, ili je osloboditi začarane kletve koja ju je tjerala na krvožedne pohode.
Koju god opciju odabrali, nismo došli dalje od narednih dvadesetak minuta. Prvo sam ja izgubio pamet, a onda je i Slavica poginula.
Nismo se dali pokolebati pa smo odmah odigrali i drugu partiju ispočetka. Bilo je i više nego na knap, ali ovoga puta smo uspjeli zatući gadnu zvijer, stavši tako na kraj njenim krvožednim pohodima.
11.08. smo ponovno dan provodili doma budući da je bilo ružnjikavo vrijeme. Na red je došao peti scenarij iz Dunwich kampanje Arkham Horror LCG igre.
Stigli smo napokon do gradića Dunwicha gdje su nas na željezničkoj stanici dočekali dvojica mještana – Earl Sawyer i Zebulon Whateley. Sproveli su nas kroz grad, nakon čega smo se smjestili u jednoj kućici kako bi odahnuli od putovanja. Kada smo se probudili doznali smo da su dvojica naših domaćina nestali, a od nekolicine prijateljski nastrojenih mještana smo doznali da to i nije nimalo neuobičajena pojava ovdje u Dunwichu. Na nama je bilo da razotkrijemo misteriju koja je stajala iza vala neobjašnjivih nestanaka.
Nakon dugotrajne detaljne pretrage grada, naišli smo na skrivenu prostoriju u crkvi, a u njoj u polumraku vezana lancima bila je ogromna tjelesna masa sastavljena od mnogobrojnih usta. Većina su bila krvava, kao i cijela prostorija. Sada je sve bilo jasno.
Uz velike napore uspjeli smo uništiti odvratnu neman, ali ne i prije nego je Earl Sawyer postao i njenom posljednjom žrtvom. Tu smo napokon naišli i na profesora Warrena Ricea, te ga oslobodili okova. On nam je uzvratio gestu tako da nam se pridružio u našoj misiji.
Poslije dvosatne igre bilo je vrijeme za spraviti si ručak, a poslije smo izašli malo i u šetnju po okolici, budući da je kiša popustila.
Tu večer smo otišli ranije spavati, sutra je bio veliki dan i dug put pred nama.
12.08. smo odlučili otići na posljednji veliki oproštajni put prije kraja godišnjeg odmora. Tom prigodom odabrali smo Veliki Tabor, udaljen nekih 43 kilometara od nas.
Nešto se nazire na vidiku
Krenuli smo već u sedam ujutro da izbjegnemo vrućinu, iako je dan prije padala kiša.
Usprkos udaljenosti put je prošao dosta lagano, sve dok nismo došli do Desinića gdje nas je dočekalo prvo veće brdo. Do Velikog Tabora morali smo prevaliti još dva.
Desinić
Veliki Tabor 1
Veliki Tabor 2
Veliki Tabor 3
Kod dvorca smo bili nešto prije 12 sati. Zadnji put kad sam bio u posjetu dvorcu kao tinejdžer, bio je otužno poluraspadajuće zdanje. Bio sam stoga i više nego ugodno iznenađen ugledavši ga nakon toliko godina u svom novom lijepom sjaju. Dvorac je prolazio kroz nekoliko faza obnova otkad je potpao pod upravu Muzeja Hrvatskog zagorja. U prvoj fazi od 2001.-2005. godine sanirani su dvorišni trijemovi. Do jeseni 2007. dovršeni su i restauratorski radovi na pročeljima i unutrašnjosti palasa. Krajem 2008. godine započela je i druga faza obnove uređenjem vanjskih pročelja svih renesansnih kula i kurtina, te obnovom svih krovišta. Zbog opsežnosti radova dvorac je ponovno otvoren tek od 13. studenog 2011. godine.
Dvorište
Imali smo nažalost tu nepriliku da smo došli taman kada su glazbeni umjetnici održavali isprobavanja svoje eksperimentalne glazbe. Zamislite razgledavanje prelijepog dvorca, uživanja u ambijentu i čitanja poruka na dokumentarnim pločicama, kada se zrakom odjednom prolomi zvuk nalik škripi krede po ploči koji pokušava odsvirati neku melodiju. Ili zvukovi razbijanja stakla koji pokušavaju imitirati neku glazbu, ili puštanje više različitih nasumičnih zvukova koji bi kao trebali tvoriti neku glazbu.
Prvi kat
Unutrašnjost
Novi dečko 😀
Tako je to nekada izgledalo
Postav
Spavaonica
Usprkos tome proveli smo dva sata u razgledavanju dvorca, otkrili sve pojedinosti vezane za njegovu povijest i gradnju, njegovu mračnu tajnu, a naišli smo čak među dokumentima koji su bili na prikazu kao eksponati i jedan dokument u kojem se spominje jedan moj davni predak. Riječ je o namiri, dokumentu koji se izdavao nakon što su dužnici otplatili svoja dugovanja prema osobi od koje su posudili novac. Tako je i moj štovani Franjo Mikša 26. studenog 1907. godine namirio svoja dugovanja prema jednom grofu.
Nakon razgledavanja dvorca otišli smo na ručak u Grešnu Goricu. Riječ je o ugostiteljskom obrtu I seoskom turizmu obitelji Podboj. Cijeli brijeg je preuređen raznim sadržajem u stilu starih Zagorskih kućica i staja. U prekrasnoj prirodi, okruženi vinovom lozom i šumom s jedne strane i prelijepim pogledom s brijega koji puca na dvorac i okolicu s druge strane, uživanje u domaćoj hrani nikad nije bila u boljem ambijentu. A koliko me sjećanje držalo hrana je tu uvijek bila izvrsna, a drago mi je da me sjećanje nije prevarilo. Smjestili smo se na jednoj od terasa koje su gledale prema dvorcu i uživali svaki u svojem jelovniku. Ja u zagrebačkom pilećem odresku s pečenim krumpirom, a Slavica u Zagorskim štruklama.
Grešna gorica
Ručak s pogledom na dvorac – neprocjenjivo
Kada smo završili prošetali smo malo po okolici i obišli sve sadržaje koje je imanje imalo u ponudi. Bio je tu i svojevrsni mali zoološki vrt s nekoliko koza, divljih svinja, jelena i raznih ptica.
Naišli smo i na nekoliko bačvi s tako velikom zapremninom da ih se preuredilo u male kućice.
Grešna gorica 2
Životinje 2
Životinje 3
Kak je ova svinja glasno hrkala, to nije bilo za povjerovat 😀
Maza
Dobrodošli u moju bačvu
Zadnje minute smo proveli u velikoj ljuljački polako se odgurujući nogama i gledajući prekrasnu veliku livadu ispod nas. Sjene su polako, poput podmuklog lopova, krale sve više mjesta Suncu. Bilo je vrijeme za povratak.
Ljuljačka
Grešna gorica 3
Zadnji dan našeg boravka u Zagorju 13.08. proveli smo doma opuštajući se uz knjige. Okušali smo se i u šestom scenariju Dunwich Legacy kampanje – Undimensioned and Unseen. Dotle smo i stigli igrajući prošle godine, tako da nismo imali pojma što nas očekuje. Sukladno tome smo neslavno i izgubili nakon sat i pol vremena grčevite borbe.
14.08. smo proveli u pospremanju kuće i stvari i oko popodnevnih sati se vratili natrag u Zagreb okončavši godišnji odmor.
