Nevjerojatno mi je za povjerovati, no prošlo je već 6 godina od posljednjeg posjeta SFerakonu. Kako mi godine lete mogao bih se zakleti da je prošlo maksimalno tri, taman negdje prije dolaska Elene u naš odonda sretni obiteljski život. I dok sjećanja znaju zavarati, uspomene na Facebooku ostaju neoborivi činjenični dokaz. Wooow, 6 godina. Gdje sam bio i što sam radio u tom periodu, a da nisam uspio barem nakratko skočiti do jednog od najvećih i najstarijih SF i Fantasy događaja u nas. Mislim jasno mi je za protekle tri godine, ali za one tri još prije toga, evo zbilja se ne sjećam. Izgleda da me godine sustižu.
Bilo kako bilo, vjerojatno bi mi i ove godine datum došao i prošao u moru obiteljskih obveza, da nisam slučajno naletio na informaciju kako se ovogodišnji SFerakon održava u Novom Zagrebu. Specifično u novoj SEECEL zgradi tik do zapadne strane Velesajma. Zgodno, pomislio sam budući da se mi nalazimo preko puta u Sigetu, i mogu se i prošetati do događaja za dvadesetak minuta. No bolje da nisam niti pomišljao o ikakvim planovima. Kakve sam sreće Elenu će baš tada napasti neka gadna boleština pokupljena iz vrtića. Pa ipak kada sam vidio nagradnu igru Muzeja Iluzija, gdje su za najmaštovitiji odgovor u kojem univerzumu bi se muzej najbolje uklapao, rekoh hajde da se okušamo. Ne mogu reći da sam baš bio u nekom inspirativnom duhu, no manjak volje kod ostalih da odvoje više od sekunde na lajk, je rezultiralo da sam se našao u društvu četiri drugih sretnika. Sve se odigralo doslovno 5 dana prije samog SFerakona. Ove godine je sudbina izgleda imala zaista blagonaklone planove. Tek tad sam se zapravo odvažio pogledati program. Opa Martha Wells (Dnevnici Jednog Ubibota serijal) i Richard Morgan (Digitalni Ugljik serijal) su jedni od počasnih gostiju. Potonji u petak čak ima svoje predstavljanje publici i segment pitanja i odgovora. A tu je bilo očekivano i more zanimljivih kvizova, predavanja, predstavljanja knjiga i radionica. Smijem li se ponadati da će i prilike doma dopuštati odlazak?
Ispalo je da su zvijezde bile naklonjene, jer su u subotu za popodnevni spavanac Slavica i Elena planirano otišle kod bake i djeda, na selo pokraj Karlovca. Tako da iako u petak nisam stigao, u subotu nešto prije 16h se ukazala prilika. Nažalost propustio sam nekoliko željenih predavanja i radionica – Predstavljanje urban fantasy / horor romana “Tragačica za znanjem” od strane Filipa Hanžeka; radionicu stripa za početnike STRIPAONICA; Rukopis na sunce: radionicu pripreme knjiga za izdavača; predavanje “We Are Not Alone”; predstavljanje knjige “Tamna šuma, duboka voda” od strane Jelene Dunato; radionicu izrada origamija. Neki od programa su se doduše preklapali, no svejedno mi je bilo žao da se nisam našao barem u nedoumici koji odabrati.
Otišao sam biciklom, jer zašto potratiti 20 minuta života na putovanje, ako možeš jednaku udaljenost prevaliti u 5. Bio je potpuno nadrealan osjećaj proći kroza vrata, ostaviti monotoni ozbiljni svijet iza sebe, i zakoračiti u šaroliki fantastični pun mašte. Već sam gotovo zaboravio taj stari dobar osjećaj. Nešto nalik prelasku trijema starog doma nakon par godina izbivanja, usprkos tome što se radilo o potpuno drugoj nepoznatoj lokaciji. Toplina ljudi i vedra prijateljska atmosfera je ono što čini duh prostora. A zgrada SEECEL-a je bez toga zaista prazna hladna ljuštura dosadne moderne betonske arhitekture. No ne može joj se osporiti futuristički izgled, što uostalom i je u duhu 47. po redu SFerakona.
Kada su me malo prošle inicijalne emocije, brzo sam se dosjetio prvotnog razloga dolaska u to vrijeme. Potpisivanje knjiga od strane autorice Marthe Wells. Došavši u 15:50 bio sam taman pomalo na knap s vremenom. Uski vijugavi hodnici nove zgrade nisu nimalo pomagale mojoj potrazi. Bili su u fascinantnom kontrastu iznimno visokim stropovima od po nekoliko katova. Zbog uskih hodnika i usporenih rijeka ljudi s obje strane, bilo je teško razlikovati pokretnu liniju kretanja od one stacionarne. Detektirajući stol za kojim je tada već vidno iscrpljena Martha vršila potpise, umalo sam nenamjerno upao mimo reda. Srećom izgleda da je najveća navala prošla, jer sam čekao svega petnaestak minuta. Kada sam došao na red molio sam Boga samo da me ne pita kako mi se dopada knjiga. Sram me priznati, ali nisam čitao knjige iz serijala. Čak sam prvu knjigu kupio isti dan par sati prije događaja, na V.B.Z. sajmu organiziranom na samom Velesajmu. Hej, barem nisam kupio na istom V.B.Z. štandu na samom SFerakonu tik pored Marthinog stola za potpisivanje. A nisam očito bio niti jedini koji se kasno sjetio. Jedan momak četiri čovjeka ispred mene je još uvijek imao ostavljen račun unutar korica, što je rezultiralo pomalo komičnom interakcijom vlasnika i autorice, a čiji sadržaj nisam uspio čuti zbog žamora. No bilo je zabavnije nagađati.
Što se mene samoga ticalo, imao sam susreta s knjigom u raznim knjižarama i na Interliberu, ali djelovala mi je prema ilustriranim koricama kao jedan od pregršt jednostavnih SF knjiga koje dođu i prođu. Bio sam toliko uvjeren u to da si nisam dao truda niti da detaljnije istražim na internetu. Tek kad sam otkrio kako je autorica gost na SFerakonu, sam detaljnije istražio o čemu se tu radi, ostavši iznenađen brojnim nagradama za priznato djelo. Poslovica: “Ne sudi knjigu prema koricama”, nikad nije imala jasnije poimanje u mojem životu kao tada. Tako da kada sam se našao pred autoricom s druge strane stola, osjećao sam pošteno susramlje. S obzirom na hvalospjeve imao sam osjećaj da će mi se serijal svidjeti, pa sam znao da si ne bih mogao oprostiti da propustim autoričinu posvetu.
Iduće na listi “ne smijem propustiti” je bilo potpisivanje knjiga od strane Richard Morgana. Tu sam već bio puno samouvjereniji budući da sam “Digitalni Ugljik” pročitao davnih dana i bila mi je odlična. Doduše samo prvu knjigu, ali i to je bilo bolje nego ništa. Ponio sam sa sobom u tu svrhu staro dobro Algoritmovo izdanje. Mislim da nikad neću uistinu prežaliti propast te nakladničke kuće, ako ne zbog prelijepo ilustriranih naslovnica, onda definitivno zbog mnogih lijepih uspomena čitanja njihovih izdanja.
Do potpisivanja je bilo još dobranih dva i pol sata, pa sam barem djelić toga htio iskoristiti na nekom od predavanja/prezentacija/radionica. Ironija će pokazati da će mi odabir biti prvo i jedino takvo iskustvo ove godine. A taj odabir je bilo predstavljanje zbirke SF i horor priča “Put za nikamo”, autora Leontin Čapo Milenića. Ima nešto što me oduvijek privlačilo kod predstavljanja knjiga, pogotovo onih mladih svježih pisaca. Vjerojatno razlog tome leži što i sam obožavam pisati, oduvijek sam volio, još od četvrtog razreda osnovne škole. Tako da slušanje o drugim počecima i pronalaženju ljubavi u pisanju, daje i meni samome neki poticaj da se napokon trgnem i sam napišem nešto više od kratke priče. Usprkos tome što su svi počeci slični, uvijek je lijepo slušati kada dolazi iz tuđih usta. A slušati Leontina je bilo iskreno lijepo, jer je iz svake riječi izvirala iskrena ljubav prema onome o čemu se piše. Moram tu istaknuti i iznimno simpatičnog voditelja Filipa Hanžeka. Neskriptirani prijateljski način vođenja u kombinaciji s brojnim dosjetkama i iskrenim smijehom, su zaista podizali duh u prostoriji. Baš sam se dobro osjećao nakon promocije.
A osjećao sam se još bolje kada sam na hodniku susreo starog druga iz igraćih vremena – Andriju, a nešto poslije i Brunu. Andrija me u uzeo pod svoje okrilje i poveo u obilazak čitavog SFerakona. Bogme su se stvari naveliko promijenile u posljednjih 6 godina izbivanja. Praktički svaki peti posjetitelj je bio na neki način kostimiran. Pretežno se radilo o puno mlađoj populaciji – ranim tinejdžerima, i odabiri su bili anime likovi s kojima se nikad dosad nisam susreo. Još jedan bolni podsjetnik na starost. Ipak osjetio sam toplinu oko srca ugledavši kostimiranog Piccola iz Dragon Ball i Dragon Ball Z-a, tako da izgleda da ipak još nisam za ropotarnicu povijesti.
Prošetali smo tako uzduž i poprijeko razgledavši štandove, kod nekih se zadržavši u ugodnom razgovoru sa simpatičnim izlagačima. Pokupovao bih vjerojatno polovicu svih fora privjesaka, čaša, zdjelica, plišanaca, figura i drugih zanimljivih gadgeta, da nije do podosta visokih cijena.
Izašli smo potom van da se maknemo iz gužve i otišli do šatora odmoriti, i u miru nastaviti razgovor. Nekako smo se dotaknuli opskurnih filmova, pogotovo onih iz horor žanra, za što mi je Andrija dao cijelu listu onih koji imaju moć mijenjanja psihe. Poredani su poput ledenjaka, što dublje ide poredani rang, to su uvrnutiji na načine kakve se dosad nije gledalo. U svemu sam skroz zaboravio na predstavljanje romana “Edenske kronike” od strane Lea Lavrenčića.
I tako u zanimljivim razgovorima ni ne okrenuvši se, već je bilo 18:15 i približavalo se vrijeme potpisivanja knjiga od strane Richard Morgana. Očekivao sam već popriličan red pred stolom, no na ugodno iznenađenje bio sam svega treći po redu. Dvanaestak minuta kasnije pojavio se i Richard, nasmiješen i vedrog duha. S prvo dvoje posjetitelja se čak zadržao u kratkom razgovoru, a bilo mi je iznimno drago što je tako bilo i sa mnom. Pitao me nešto kratko zanimljivo o sebi, a na temelju čega bi mogao napisati neku inspirativnu posvetu. Osjećao sam se poput malog djeteta pohvalivši mu se kako mi je jedan od idola, te kako i sam gajim veliku ljubav prema pisanju. Spomenuo sam kako iza sebe imam i tri priče objavljene u SFerakonskim zbirkama – “SFumato” 2017., “Transreali” 2018. “Abeceda beskraja”2019.; jednu priču u prvoj Fantastikonovoj zbirci – “Svemir na Crvenom trgu” 2019.; i još jednu mikropriču u Sirius B časopisu (broj 34). Tako mi je sam Richard na rastanku zaželio da napišem i objavim punokrvnu vlastitu knjigu. S takvim lijepim željama i pun unutarnjeg ispunjenja, pridružio sam se ostatku ekipe.
Put me dalje odveo do sjeverne aule gdje je još bilo štandova, pretežno knjiških. Na štandu Nove Stvarnosti naišao sam na staru tvrdoukoričenu zbirku SF priča u izdanju SFere i Nove Stvarnosti – “Kvantni Portali Imaginacije”, i to za svega 4€ i u fenomenalnom stanju. Tako da sam ostao zadovoljan i na tom području.
Većina predavanja je u tom trenutku prošlo, pa sam za kraj posjetio igraonu, gdje je dobri prijatelj i bivši predsjednik udruge “Igranje” – Žarko Pintar, držao svoj vlastiti štand. Naime nakon jednog velikog projekta što je bilo osnivanje udruge, nakon povlačenja s predsjedničke pozicije, životni put ga je naveo i na osnivanje vlastitog obrta za prodaju igara – Skockane Igre. U ponudi ima brojne igre domaćih autora, što je odličan način da im se podari prijeko zasluženo svijetlo na pozornici, i da dodatnu motivaciju za razvoj novih igara. Pa tako se tu mogao naći novi tisak iznimno traženih i mega popularnih “Uskoka” od Ivana Kokića, “Speculaas” od Danijela Pošte, “Chononnect” od Sandra Blasicha, i “Galebari” i “To Be Continued” od Vedrana Močiboba. Žarko također ima i dvije svoje originalne igre koje je razvio sa suprugom Dianom – “Sretan put! Hrvatska” i “Nestašne Čarape”; ali i cijeli niz krimi igara iz žanra Murder Mystery, koje je preferabilno igrati kostimiran za dodatnu dimenziju igre.
Ostao sam pomalo zatečen protokom kupaca koji su prilazili štandu i zaista kupili neku od igri. Gotovo jedva da smo uspjeli popričati u miru oko novosti u životima. Igraonica je također bila upogonjena punom parom, a tu je bila i neizostavna udruga “Igranje” s pregrštom društvenih igara, te UMS Agram s prelijepo obojenim minijaturnim igrama i radionicom bojanja minijatura. Sesije Dungeons & Dragons i Pathfindera odvijale su se na samom kraju hodnika koji je zavijao lukom u obliku slova L, i koji je završavao slijepom ulicom. Što je bilo idealno pogodno za mirnije igranje potrebno za ovakvu vrstu igara, gdje je uživljavanje u uloge i u maštovite svjetove od krucijalne važnosti.
Oko 21:15 sam morao zaključiti svoj boravak na SFerakonu. Doma me čekalo još posla za po stanu – čitaj roditeljski život. Na izlasku sam tek zamijetio izloženi enormni prekrasni ambijent dvorca i okolice iz Harry Potter svijeta, a koji je bio složen LEGO kockama. Zaista impresivno djelo tko god si je dao toliko truda. Smješteno u hodniku nešto iznad i zavivajući iza ugla, nalazile su se stare konzole gdje su se stariji posjetitelji prisjećali svoje mladosti, a mladi otkrivali čari starog načina igranja videoigara.
Za nedjelju sam također imao velike planove. Prvo na radaru je bila STRIPAONICA – radionica stripa za početnike pod voditeljstvom Tihomira Tikulina. Od najmanjih nogu još ranih 90-ih gajim enormnu ljubav prema stripu. Poglavito se radilo o Bonellijevim junacima – Zagor, Nathan Never, Dylan Doga, Tex, Mister No, Martin Mystere itd. Tako da sam oduvijek htio proći kroz proces nastanka jednog. Zanimljivo mi je zvučalo i predavanje Gorana Mihelčića – “Tuđinski umovi u fikciji i stvarnosti”; a znao sam da svakako želim otići i na “Morinu kavu za autore” (Meetup za pisce), kao i Predstavljanje 31. sferakonske zbirke “Čvorište Polikrom”, te predstavljanje knjige “A, što ako?” .
U nedefinirano vrijeme za Eleninog popodnevnog spavanca trebale su mi se vratiti i cure. Imao sam u planu kako bi bilo fora da Elenu provedem sa sobom na SFerakon. Tako da i ona po prvi put u svojem 2,8 godišnjem životu iskusi roditeljske interese i hobije. Na mladima na koncu svijet ostaje, treba od rane dobi odgajati buduće male geekove. Došle su na kraju nešto kasnije od očekivanog, a i ja sam dulje spavao pa sam naravno propustio sva željena zbivanja. Za Elenu sam mislio kako bi bilo fora prisustvovati predstavljanju dvojezične slikovnice “Klokić”, a možda čak i sudjelovati u dječjoj cosplay reviji. Dok smo se mi sve spremili, pojeli i sredili, naravno da smo propustili i ovdje sve planirano. Tako je to s malom djecom, nikad ništa ne ide po planu 🙂 . Mamu smo ostavili doma da i miru ispravlja testove iz škole. Prijevozno sredstvo je na Eleninu veliku radost ponovno bio bicikl, na stražnjoj dječjoj sjedalici što se nje ticalo.
Odmah po dolasku nešto prije 16h, su joj već ispred zgrade SEECEL-a za oko zapeli brojni maštoviti cosplayeri. “Vidi tata maškare.” Pauza. “Mi se isto idemo maskirati”. Umalo mi je pobjegla suza radosnica.
Jednom kada smo se uspjeli odvojiti od zurenja i proći kroza vrata, malena okaca su počela bježati na sve strane. Bilo je toliko zanimljivosti da je bilo nemoguće više od sekunde koncentraciju zadržati svega na jednom objektu i čovjeku. Kako su se Žarkov štand i igraonica nalazili negdje na samom početku, prvo smo krenuli njega pozdraviti. Upoznavanje je prošlo u početku sramežljivo, no na zafrkanciju Elena odlično reagira pa su se brzo sprijateljili.
Nakon toga smo produžili do centralnog Hola i aule gdje su se nalazili svi štandovi s raznim zanimljivim ukrasima, plišancima, posuđem, slikama i drugim predmetima. Računao sam da će joj promatranje toga biti najzanimljivije, no malo sam se pribojavao ekscesnih potezanja novčanika. Nije da smo imali takvih situacija u prošlosti, ali ovdje je bilo zaista mnoštvo toga što je mamilo na kupovinu. Na tom putu smo od štanda do štanda skupljali simpatije. Ništa čudno s obzirom na Elenine zafrkantske osmijehe koje bi dijelila na sve strane. Na moje veliko iznenađenje nije ništa poželjela da joj kupim, a čak sam ju i pitao za neke fora privjeske i plišance.
Nešto prije 17h je već bilo poprilično polupusto, a i izlagači su krenuli s laganim spremanjem.
Napustivši SFerakon još smo se zadržali neko vrijeme kod raznih betonskih oblika na prilazu zgradi. Tu se penjalo i spuštalo po njima, što je u dječjoj glavici te dobi izgleda ultimativna zabava. Poen za novu lokaciju.
I tako se okončao i naš ovogodišnji SFerakon. Nadamo se da toliko dugih rupa između posjeta više neće biti sada kada smo se podsjetili koliko nam je nedostajalo.
Pisano na Xiaomi mobitelu na putu tramvajem do posla i poslije natrag kući.
