“Rat je negacija čovjeka.” – Veselin Masleša
To je prva misao ovog književnika i revolucionara koja mi je pala na pamet nakon traumatičnog iskustva gledanja filma “Dođi i Vidi”, filma gdje sa svakim novim kadrom gledamo nove užase i novu tragičnu dehumanizaciju čovječanstva. I to gledamo s takvim hiper realizmom da nije niti čudno što su se trebale zvati hitne pomoći i neki su kino projekcije napuštali mimo svoje volje na nosiljkama. Od brojnih odgledanih povijesnih ratnih filmova, ovaj je jedan koji mi se najbliže približio osjećaju kroza kakve grozote su ljudi uistinu prolazili u ratu. Nema tu nikakve naivne romantike Jugoslavenskih partizanskih filmova, ili Hollywoodskih američkih gdje imamo iznimno visoke doze patetike, koja gotovo da prelazi u tragikomediju. Nemojte niti da počnem o Vrdoljakovoj “Dugoj Mračnoj Noći” i još svježijem “Generalu”. Iako je bio zamišljen za glorificiranje Sovjetske pobjede nad nacističkom Njemačkom, redatelj Elem Klimov je na kraju snimio anti ratni film koji za sobom nosi sve osim glorifikacije. Umjesto toga donosi svu tragediju i strahotu rata, nimalo ublaženu nekim umjetnim američkim rejtingom što se smije a što ne prikazati. I iako se Klimov čak osam godina morao boriti sa strogom Sovjetskom cenzurom, Gorbačovljeva Glasnost je došla u pravom trenutku da mu omogući da snimi upravo onakav film kakav je i naumio. Na koncu to mu je ujedno bio i posljednji film koji je snimio, toliko je na kraju cijelo iskustvo utjecalo i na njega.
“Dođi i Vidi” je bjeloruski film iz 1985. godine snimljen na bjeloruskom jeziku. Velika većina filma je bazirana na knjizi “Khatyn” iz 1971. godine, ali i kolekcije iz 1977. godine sastavljene od brojnih svjedočanstva preživjelih. Radnja je fokusirana na područje Bjelorusije tijekom nacističke okupacije i svih strahota i barbarstva koja su dolazila uza nju. Ne treba zaboraviti da su za Naciste Slaveni bili podljudi, te su ih kao takve podvrgavali puno gorem tretmanu nego npr. civile i zarobljenike u zapadnoj Europi.
Radi pojačanog dojma za glavnog protagonista je odabran dječak na pragu puberteta, a koji je s godinama točno na razmeđu između još uvijek naivnog dječjeg svijeta i svijeta odraslih. Rat je sam po sebi užasna stvar, no ima li što užasnije i traumatičnije od onoga gledanog kroz perspektivu djeteta. Djeca nikad ne bi trebala ispaštati zbog grijeha odraslih. William Golding je tu dobro pogodio nit na samom završetku svojeg majstorskog djela “Gospodar Muha”, kada svijet odraslih prekida dječje sukobe, no tko će prekinuti one od odraslih, a koji su ogrezli u neizmjerno strašnije grozote.
Radnja
Godina je 1943. i vode se neke od najžešćih borbi na istočnom frontu. U takvom okružju u jednom od bjeloruskih sela iza fronta, živi dječak Flyora. Igrajući se s prijateljem na pješčanoj dini dok ih nadlijeće Njemački izviđački zrakoplov FW 189, nailaze na ostatke vojne opreme. Između ostalog pronalaze i sovjetsku SVT-40 poluautomatsku pušku. Nakon kratke razmirice Flyora ju prisvaja u namjeri da se pridruži lokalnim partizanima, usprkos upozorenjima seoskog starješine kako će navući bijes Nijemaca na čitavo selo ako se za to ikako dozna.
Idući dan doznavši za njegove želje, grupa partizana dolaze u selo u njegovu kuću kako bi ga unovačili, usprkos majčinom otvorenom protestu. Došavši u kamp duboko u šumi, Flyori su uglavnom dodjeljivani jednostavni nevojni zadaci poput skupljanja drva za ogrjev, donošenje vode s izvora itd. Kada dolazi vrijeme za stupanje u akciju, komandant Kosach naređuje Flyori da ostane u kampu sa ženama i starcima, izazvavši u dječaku ogorčenje takvim tretmanom. Protestno odlazi dublje u šumu sa suzama u očima, a gdje nailazi na adolescentnu bolničarku Glashu. Djevojka međutim ne djeluje psihički stabilno, pa ima izboje depresivnih psihotičnih epizoda gdje se ruga Flyori zbog njegove nezrelosti, da bi već idući trenutak zapadala u vedra plesna stanja. Ovu posljednju bajkovitu idilu prekida napad njemačkih bombardera i padobranaca. Privremeno oglušivši i u katatoničnom stanju, oslanjajući se jedno o drugo bježe iz šume.
Flyora ju odvodi u svoje selo, koje osim rojeva muha, je potpuno napušteno. Vjerujući kako su seljani sigurnost potražili na obližnjem otoku usred močvare, kreću dalje u tom smjeru. Dok odlaze djevojka se po posljednji put osvrće ugledavši hrpu tijela iza jedne od kuća.
Jedva se mukotrpno probijajući kroz močvaru oboje zapadaju u histerično stanje, uslijed kojeg Glasha napokon dijeli s dječakom što je vidjela u selu, konstatirajući da mu je obitelj mrtva. Ne želeći prihvatiti surovu realnost odguruje ju u dublju vodu, no ubrzo priskače u pomoć kada primjećuje da se utapa.
U takvom rastresenom stanju ih pronalazi partizanski borac Rubezh, te ih odvodi do okupljališta preživjelih seljana. Među preživjelima nailaze na benzinom teško opečenog seoskog starješinu, koji potvrđuje surovu istinu da je dječakova obitelj pobijena s ostalima, svaljujući između ostalog i svu krivnju za nedaću na Flyorino pronalaženje puške i pridruživanje partizanima. Uslijed očaja i grižnje savjesti dječak pokušava počiniti suicid zagnjurivši glavu u vodu, no Glasha i ostale seljanke ga sprječavaju u tome i tješe.
Rubezh odvodi Flyoru i dvojicu muškaraca u raciju lokalnog skladišta hrane, a kako bi nahranili preživjele. Na rastanku Glasha izjavljuje dječaku da će ga čekati dok se ne vrati, no on je potpuno malodušan. Grupica pronalazi skladište no pokazuje se da je dobro čuvano od strane Nijemaca. Prilikom povlačenja dvojica muškaraca stradavaju nagazivši na nagazne mine. Rubezh i Flyora dalje skovaju plan ukrasti kravu od jednog od kolaboracionističkih seljaka. Međutim nailaze na SS patrolu i Rubezh i krava bivaju izrešetani strojnicama, dok Flyora jedva izvlači živu glavu. Nailazi na dobrog seljaka koji ga skriva u svoja kola i odvodi u selo Perekhody.
Na pehističku nesreću SS paravojni odred u pratnji kolaboracionističke Ruske oslobodilačke vojske, opkoljavaju i okupiraju selo. Znajući što slijedi Flyora nastoji upozoriti mještane na neminovnu smrt dok ih uguravaju u prostore crkve i zabarikadiraju vrata. Jedan od oficira im prilazi sa zapovjedi da djeca mogu napustiti prostorije. Flyora i mlada djevojka s novorođenčetom se uspinju kroza prozor, no novorođenče biva bačeno natrag u crkvu a djevojka nasilno odvedena na grupno silovanje. Uz paklene osmijehe i povike odobravanja, vojnici rešetaju po crkvi iz automatskog oružja i na kraju potpaljuju. Flyoru uzimaju za trijumfalno fotografiranje kraj svojeg nedjela, a pritom mu jedan od oficira drži nabijeni pištolj uz glavu. Nakon toga ga fizički neokrznutog no zato psihički devastiranog, ostavljaju i odlaze dalje prema idućem selu.
Flyora nakon ovog iskustva lunja kroza ratom devastiranu zemlju. Na koncu nailazi na istu onu grupu Nijemaca i kolaboracionista, sada pobijenih od strane partizana pošto su upali u njihovu zasjedu. Uza mrtve nailazi na silovanu djevojku iz sela, podsjetivši ga na Glashu tijekom njezine manične faze i njezine izjave o ljubavi i želji imanja djece. Uzima natrag svoju jaknu i pušku te polazi svojim putem.
Nešto dalje nailazi na grupu partizana pod zapovjedništvom komandanta Kosacha, i s jedanaest zarobljenih Nijemaca i kolaboracionista. Osim jednog fanatičnog Obersturmführer oficira, koji se s ponosom diči svojim zvjerstvima, svi ostali u gorljivom plaču mole za milost. Kosach naređuje da ih se sve zalije benzinom, no prije nego što vatra bude privedena činu, zgađeno mnoštvo ih jednostavno izrešeta strojnicama i puškama.
Dok se partizani ubrzano povlače preko mosta natrag prema šumi, Flyora nailazi na uokvirenu sliku s portretom Adolfa Hitlera u jednoj od lokvi blata. Skida pušku s ramena i kreće pucati u nju jedan po jedan metak, po prvi put upotrijebivši oružje. Sa svakim pogotkom slike razvoj povijesti i Hitlerov život se počinju raspletati unatrag. Kad slika staje na Hitleru u najmanjoj dobi dok je još bio beba u majčinom naručju. Flyora prestaje s pucanjem hipnotizirano gledajući u prikaz nakon čega spušta pušku dok mu se niz obraze slijeva rijeka suza.
Pribravši se žuri se pridružiti drugovima koji marširaju u sigurnosno okrilje šume. Dok polako nestaju u mračnoj šumi prikazuje se informacija kako je tijekom rata sveukupno 628 bjeloruskih sela potpuno devastirano, zajedno s većinom seljana.
Razvoj
Film je konceptualno započet s izradom još 1977. godine, kada je redatelj Elem Klimov zajedno s Ales Adamovichem napisao scenarij. Potonji je bio bjeloruski partizan u svojoj tinejdžerskoj dobi. Približavala se 40 godišnjica Velike Patriotske Pobjede nad nacističkom Njemačkom, i komunistički establišment je htio nešto bombastično povodom obljetnice. Klimov je u tom periodu čitao knjigu “Ja Sam iz Ognjenog Sela”, a koja se sastoji od priča i svjedočanstva rijetkih preživjelih tijekom okupacije i fašističkog terora. Brojni su još uvijek bili živi pa su njihove mračne uspomene prenijete i na film.
Sve skupa je iznimno jako utjecalo na Kimova da odluči napokon snimiti film koji bi prezentirao užasnu tragediju. S obzirom na mračnu tematiku bio je svjestan teškog zadatka, kao i teškog psihološkog utjecaja na glumce, pogotovo uloge dječaka Flyora. Iz tog razloga odlučio je da naslovna uloga neće biti dodijeljena nekom poznatom glumačkom licu koji bi se stečenim iskustvom lako mogao ograditi od psihološkog utjecaja, zbog čega bi lik izgubio na autentičnosti. Želio je stoga neiskusnog četrnaestogodišnjeg dječaka kojem će to biti prva uloga, i koji bez stečenog glumačkog zanata će puno vjerodostojnije moći prenijeti svu traumu kojoj će biti podvrgnut. Tu je jedino bila problematika da se izvuku autentične reakcije i emocije, bez da se dječaka emocionalno i psihološki osakati za cijeli život.
Svoju zvijezdu su na koncu pronašli 1984. godine u Aleksei Kravchenku, za kojeg su za tešku psihološku pripremu angažirali i stručnjaka za hipnozu. S obzirom na ono što je bilo preda njim dobro da jesu, jer inače je moguće da bi završio u nekoj psihijatrijskoj ustanovi. Srećom sve je prošlo u redu i Kravchenko se pokazao i više nego dorastao zadatku.
Niti ostali kojima su dodijeljene uloge nisu bili profesionalni glumci, a za jezik je radi kompletne autentičnosti odabran bjeloruski.
Klimov se bojao da će zbog hiperrealnog prikaza brutalnosti rata i genocida, film biti neprimamljiv širokoj publici. Jednom prilikom kada se požalio svojem koscenaristu Adamovichu oko toga, ovaj mu je odgovorio: “Neka ne gledaju onda. Ovo je nešto što moramo ostaviti iza sebe. Kao dokaz ratnih strahota i molbom za mirom u svijetu.”
Snimanje
Od samog začetka ideje do konačnog snimanja moralo je proći osam mukotrpnih godina borbe sa strogom sovjetskom cenzurom od strane Državnog komiteta za kinematografiju. Nisu prihvaćali scenarij smatrajući ga prerealističnim i nazivajući ga propagandom “estetičke prljavštine”. Projekt je usporila i smrt Klimovove supruge Larise Sheptiko, također redateljice. Tako da je Klimov 1979. godine preuzeo redateljsku palicu i dovršio snimanje njezinog filma “Zbogom”, a koji je izašao 1983.
Napokon 1984. godine s novim političkim establišmentom i opuštanjem cenzura, mogao je snimiti film kakav je zamislio i želio. U tom periodu je i inicijalni naziv filma “Ubij Hitlera” promijenjen u “Dođi i Vidi”.
Film je sniman po kronološkom redoslijedu tijekom perioda od devet mjeseci. Kravchenko se dobro prisjeća tog perioda ističući u intervjuima kako je bio primoran biti na strogoj dijeti, kako bi imao što realniji izmučeni fizički izgled. Za prikaz sijeda mladog lika, upotrijebljena je specijalna boja u kombinaciji s nanošenjem tankih slojeva pravog srebra. Zbog čega se boja iznimno teško skidala pa je Kravchenko još dugo vremena hodao uokolo kao sijedi dječak.
Za postizanje maksimalnog hiperrealizma i nadrealizma u jednakoj mjeri, Klimov i snimatelj Aleksei Rodionov su upotrijebili naturalističke boje i širok kadar snimanja. Za bolje bilježenje emocija i stanja likova, glumci su u određenim instancama snimani iz iznimnih blizina gdje je praktički cijelo njihovo lice sačinjavalo kadar.
Išlo se toliko daleko u ime što većeg realizma da su se umjesto ćoraka većinom u oružju koristili pravi naboji. Kravchenko se prisjetio u jednom od svojih intervjua kako su mu u sceni bijega s kravom pred puščanom paljbom, pravi hici letjeli na svega 10 centimetara od glave. U drugoj instanci kod detoniranja bombi koje su predstavljale avionsko bombardiranje, snimateljska ekipa je za zaštitu imala svega betonsku ploču od 1.5 metra visine i 5 metra širine. To je ta neopraštajuća surova sovjetska škola snimanja.
Muzika
Ritmičku amorfnu glazbu je skladao Oleg Yanchenko. U određenim ključnim scenama korištena je klasična glazba njemačkih i austrijskih skladatelja, poput “Plavog Dunava” od Johann Straussa. U filmu se pojavljuje i originalna sovjetska pjesma za marširanje “Sveti Rat”, ali i narodna ruska pjesma “Korobeiniki” (Vadim Kozin). Pojavljuje se i djelo Hitlerovog omiljenog skladatelja Richard Wagnera – “Jahanje Valkira” tijekom Flyorina pucanja na Hitlerovu sliku, te Mozartova nježna Lacrimosa na samom kraju filma kada partizani marširaju u šumu.
Izdavanje
“Dođi i Vidi” je imao svjetsku premijeru 09. srpnja 1985. na 14. Moskovskom međunarodnom filmskom festivalu. U kinima je izašao u 17. listopada iste godine, privukavši u kratkom razdoblju 28.9 milijuna gledatelja. Prema usmenoj predaji samog Klimova, film je bio toliko šokantan da nije bilo neobično da nekog iz publike iznose iz kino dvorane na bolničkim nosilima.
Usprkos mračnim tonovima film je primljen s iznimno pozitivnim kritikama, uključujući i onima mrskih kapitalista iz Amerike. Brojni su ga tamo uspoređivali po maestralnom ostvarenju u stilu “Apokalipse Danas” od Francis Ford Coppole. Velike pohvale su išle i u smjeru mladog Aleksei Kravchenka, koji je do današnjeg dana bio i ostao primjerom najbolje glumačke dječje uloge.
Film je odabran za sovjetskog predstavnika za najbolji strani film na 58. dodjeli Oscara, ali njegova nominacija nije prihvaćena iz političkih razloga.
Tek 2017. godine film je dobio zasluženu restauraciju od strane Karen Shakhnazarova, te je osvojio u Veneciji nagradu najboljeg restauriranog filma. Također je tim povodom ponovno prikazan u nekoliko neovisnih kina.
Odonda se našao na brojnim listama najboljih filmskih ostvarenja. Magazin “Empire” ga je tako uvrstio na 60 mjesto svoje liste “500 Najboljih Filmova Svih Vremena”, kao i na 24 mjesto liste “100 Najboljih Filmova Svjetske Kinematografije”, a našao se i četvrtoj poziciji od 50 Channelove liste “Filmove za Pogledati Prije Smrti”.
Klimov nakon “Dođi i Vidi” više nije snimio niti jedan film u svojoj karijeri. U intervjuu koji je dao 2001. godine naveo je kako je izgubio interes za snimanje filmova, jer sve što je namjeravao snimiti je snimio.
Dojam
“Dođi i Vidi” nije jedan od najboljih, već najbolji anti ratni film ikad snimljen. Sva naivna romantika koju netko može gajiti prema ratu, nestaje istog onog trenutka s kojim završava posljednji kadar filma. Film nas vodi kroz traumatičnu Odiseju onog najgoreg za što je čovječanstvo sposobno. Pritom Klimov izmjenjuje stvarne ratne strahote s nadnaravnim gotovo bajkovitim scenama. Zajedno djeluju poput mješavine lirske poetičnosti i ekspresionističke noćne more, prožimajući film neumoljivom uznemirujućom kvalitetom koja traje još danima nakon odjavne špice. Umjesto slavodobitne trijumfalne pobjede nad neprijateljem popraćen ponosom i dikom, redatelj nas podsjeća na strahovitu cijenu u ljudskim životima plaćenima za to. Sovjetski Savez je iz sukoba izašao s 27 milijuna duša manje nego prije početka rata, od tog broja 8.7 milijuna je sačinjavalo vojno osoblje a 19 milijuna su bili nevini civili. Iznimno zastrašujuće brojke.
Od svih hvalospjevnih segmenata filma, onaj vezan za glumu je vjerojatno jedan od glavnih aduta zbog čega sve skupa tako dobro funkcionira. Hvalevrijedna kritika tim više ako se ima na umu da se glumačka postava sastojala od praktički potpunih novaka i amatera. Pa ipak ono što je Klimov uspio izvući iz njih, podvrgavajući ih raznim strahotama, pogotovo glavnog junaka, je autentičnost nemjerljiva s ičime u kinematografiji. Sve zajedno ulazi u segment gdje to više nije niti gluma. Razina straha na izbezumljenom Flyorinom licu tijekom fotografiranja sa SS paravojnicima, dok mu jedan od njih drži nabijeni pištolj uz glavu, je nešto što niti jedna gluma ne može izvući iz čovjeka. Film je time utoliko šokantniji jer u niti jednom trenutku nemate osjećaj da gledate dobro izrežiranu filmsku sekvencu s ljudima čiji je to posao, već dokumentarac sa stvarnim ljudima u svojim povijesno datim ulogama.
Vizuali čine idući po redu veliki bitni segment filma. Osim bajkovitih scena gdje su upotrijebljeni vedri tonovi boja uz obasjanost Sunca, ostatak filma je siv do tamnosiv odajući iznimno sumorno ozračje. Dvije potpuno suprotne perspektive naznačavaju kakav bi bio normalan život, te kakav je u trenutačnoj situaciji uzrokovanoj ratom. Pritom su korišteni iznimno široki kadrovi snimanja koji obuhvaćaju svu ljepotu prirode, ali i svu veličinu razaranja i uništenja. Pojedini kadrovi koji obuhvaćaju lica iz velikih blizina, savršeno daju na dubini likova ocrtavajući spektar emocija kroz koji prolaze.
Treći iznimno bitni dio formule. Odluka da se za određene prikaze strahota i užasa upotrijebe paralelno tome suprotne prekrasne simfonijske izvedbe od Straussa, Wagnera i Mozarta, čine cijelo iskustvo gledanja nečim nezemaljskim i nestvarnim. Kakav zapravo i je svaki rat. Tu bi se mogla povući i paralela sukoba civilizacija. S jedne strane glazba prosvjetljenje visoke kulture zapada, s jednostavnim primitivnim narodnim pjesmama s istoka. Veća kultura i snažnija kultura je došla pokoravati inferiorniju i slabiju, zatrti ju i potpuno uništiti, jer kao takva nije ni vrijedna postojanja. Jednako kako su Germani plemenitog arijevskog podrijetla, a Slaveni niža bezvrijedna rasa.
Teško je istaknuti svega jednu specifičnu scenu u moru pamtljive šokantnosti, bizarnosti ili vizualne perfekcije. Po pitanju vizualne odličnosti tu mi se ipak najviše ističu šumske scene nadrealnih bajkovitih doživljaja Flyore i Glashe neposredno nakon njemačkog bombardiranja. Najužasavajuća scena je definitivno iživljavanje nad mještanima sela Perekhody, što kulminira eliminiranjem seljana i paljenjem sela. Na samom vrhuncu gledateljev horor je personificiran s užasom viđenim na Flyorinom licu tijekom procesa fotografiranja s SS-ovcima. No jedna scena koja zasjenjuje sve ostale je pri samom kraju filma nakon strijeljanja Nijemaca, kada se partizani povlače preko mosta natrag u okrilje sigurnosti šume. Dok se to odvija Flyora i drugi dječak, koji je po nevinim očima još uvijek neokrhnut na ratne strahote, zaostaju u blatnjavoj kaljuži. Dječak po svemu podsjeća na samog Flyoru s početka filma. I dok je Flyora totalno izgubljen u vremenu i prostoru uslijed proživljenih strahota, neimenovani dječak uslijed dječje radoznalosti pregledava brojne odbačene predmete. Tako u jednoj od plitkih kaljuža pronalazi i Hitlerov uokvireni portret s naslovom “Hitler osloboditelj”.
I dok dječak brzo gubi interes za slikom, Flyora zadubljeno pilji u portret čovjeka koji je njegovoj zemlji i njemu samome nanio i nanosi toliko zla i nedaće. Uslijed bukteće mržnje skida pušku s ramena i i izmjenjuje jedan hitac za drugim nad običnim predmetom. Sa svakim novim hicem unatrag se vrte stvarne dokumentarne sekvence rata, uništavanja, ljudske patnje, Hitlerovih slavodobitnih mimohoda, veselih dočeka na ulicama Njemačke, njegov uspon i preuzimanje vlasti, dekadentne 20-e, I. Svjetski rat, Hitlerova mladost, sve dok ne dolazi do njegove najranije uspomene gdje je na slici kao beba u naručju majke Klare. Mržnja instantno nestaje s Flyorinog bijesnog lica i pretvara se u izražaj opće šokiranosti dok gleda u neiskvarene i nevine oči malene bebe. Suze mu se počinju nekontrolirano slijevati niz obraze kada početni šok od spoznaje, postepeno prelazi u neizmjernu bol i opću tugu. U svojoj iskonskoj mržnji umalo je i sam postao čudovištem koje ga je željelo uništiti, no ipak prolazi i posljednju najtežu kušnju, uspjevši sačuvati svoju čovječnost. Posljednji metak tako ne biva ispucan već Flyora pobjedonosno sustiže svoje drugove pri povlačenju u šumu. Da sve bude emotivno nabijenije u tom trenutku počinje svirati Mozartova Lacrimosa. Ne može se opisati riječima bez da se osobno doživi koliko ta posljednja scena pogađa u dušu i srce. Cijela ta misao i filozofija koja stoji iza toga biste li ubili malenu, nevinu i bezazlenu bebu, usprkos spoznaji da će jednog dana izrasti i oblikovati se u čudovište koje će uzrokovati patnje i smrti milijuna drugih takvih beba i ljudi.
Uza sve napisano teško je preporučiti ovakvu vrstu filma, jer definitivno nije za svakoga i nakon odgledanog ne ostavlja gledatelja s lijepim i pozitivnim mislima. Gledanje će stoga zahtijevati određenu dozu psihološke i duhovne pripreme kako bi se upio toliki spektar i razina emocija. Nije to jedan od onih filmova koji ćete pogledati jedno poslijepodne i zaboraviti do idućeg jutra. Doživljaj gledanja “Dođi i Vidi” s njegovim upečatljivim scenama se pamti za cijeli život. Kao takav trebao bi biti obavezan za svakoga tko se misli ozbiljno baviti politikom. Jer samo ljudi proizašli iz takve katarze mogu biti u stanju ne ponoviti prošlost i izbjeći buduće zamke koje mogu dovesti do toliko patnje i boli.
Svi dovoljno odvažni koji se odluće unići u najmračniji period ljudske povijesti, mogu film pogledati besplatno i na YouTubeu.
