Živio mi štovani čitaoče, ti koji ćeš hrabro zakoračiti u tajne života. Dobro možda ipak ne u nešto toliko pompozno, ali svakako u tajnu jednog života. I opet možda ipak samo u djelić tajni koje se pretežno tiču društvenih igara i PC igara. Biti će tu još pomalo svega i svačega, ali uglavnom će se ticati dvoje navedenih stavki. Sad kad smo to jasno definirali možemo nastaviti. Samo, uh otkuda početi? Pa možda najbolje od početka.
Sve je počelo vjerujem kao i kod većine Vas, s pradjedom svih modernih društvenih igara – Čovječe ne ljuti se. Kad smo bili mali moj brat i ja (4 ili 5 godina), znali smo nakon skoro svakog ručka s majkom i ocem igrati ovu nimalo frustrirajuću igru bacanja kocaka. Između ostalog igrali smo i Mlin, Domino, te laganu kartašku igru Magarac. A onda nam je jednog dana iz Njemačke otac donio ratnu igru osvajanja – Rizik. Naravno da je bio instantni hit za stolom, i da smo ulupali nebrojene sate mladih života u igru.
Ono što je uslijedilo bila je iznenadna stagnacija igranja društvenih igara, jer je u našu kuću stigla prva konzolna video igra – Sega. Točnije 16-bitna Sega Genesis, koja za razliku od niza drugih stvari i dan danas radi. Oh koliko smo sati i sati brat i ja proveli hipnotizirani ispred televizora. Ubrzo su Rizik, Čovječe ne ljuti se, Mlin i Domino pali u zaborav. Samo dvije godine kasnije došao je novi virtualni šok. Naime u kuću je ušlo prvo računalo, po očevom krivicom naravno. Ova mašina je imala bolje igre čak i od Sege, pa je ubrzo i ona postala dio povijesti.
Bilo je cool potamaniti mnoštvo vanzemaljske gamadi u Duke Nukemu, izgraditi drevno carstvo i pobijediti sve neprijateljske civilizacije u mega popularnom Age of Empiresu, imati avanturu i rješavati zagonetke s Lara Croft, ili voziti utrke u Need For Speed 2.
Igre koje su uslijedile bile su: Close Combat: A Bridge Too Far, Myth The Fallen Lords, Blood II, Commandos: Behind Enemy Lines, Half-Life, Unreal, Populous, Caesar III, Star Wars: Jedi Knight II, Shogo: Mobile Armor Division, Heroes Of Might And Magic III, Jurassic Park: Trespasser, Heretic II, System Shock 2, Myth The Fallen Lords 2: Soulblighter, Homeworld, Battlezone II: Combat Commander, Age Of Empires 2, Soldier of Fortune, Half-Life: Opposing Force, Aliens vs. Predator, Commandos: Beyond The Call of Duty, Cossacks, Pharaoh, Deus Ex, Red Faction, Blitzkrieg, Hitman 2, Half-Life: Blue Shift, Shogun Total War, Medieval Total War, Giant Citizen Kabuto, Desperados, Empires Dawn Of The Modern World, Aliens vs. Predator 2, Primal Hunt, Age Of Mythology, American Conquest, Rome Total War, Rome Total War: Barbarian Invasion, Dungeon Siege, Rise Of Nations, Unreal II: The Awakening, Knights of Honor, Medieval II Total War, Imperial Glory, Empire Earth, Empire Earth II, Doom III, Heroes Of Might And Magic IV, Sid Miers Civilization III & IV, Europa Universalis III, Half-Life 2, Supreme Ruler 2020. Proveo sam sate i sate na ovim igrama, od kojih sam većinu prošao više puta. Igranje društvenih igara postalo je daleka uspomena koja naprosto nije imala šanse protiv impresivno dizajniranih i prekrasnih računalnih grafika.
Mala promjena nabolje dogodila se 1998. godine, kada su se na televiziji pojavili mega popularni anime crtići o Pokémoni, a s njima je krenuo i Pokémon TCG. Još se sjećam dana kada sam prvi put ušao u trgovinu – “Zemlja čuda” u Masarykovoj i kupio prvi početni špil karata. Još uvijek sam igrao igre na računalu, ali interes za prikupljanjem i igranjem Pokémona učinilo je svoje u odvajanju od virtualnih igara.
Ubrzo nakon Pokémona TCG došao je Lord of the Rings TCG, također povodom sjajnog filma Petera Jacksona. Negdje u tom periodu se i djed umiješao i naučio me čaroliji igranja šaha, pa tako ni klasične igre nisu bile zanemarene.
Otprilike u tom periodu je i Playstation 2 ušao u dom, ovoga puta djedovom krivicom.
Ponovni uzlet ka igranju društvenih igara dogodio se 2002. godine kada sam za rođendan od djeda dobio „Igru Života“. Valjalo se iskupiti za virtualnu napast. To je bila prva igra koju sam počeo masovno igrati s prijateljima. Negdje u to vrijeme „Zemlja Čuda“ u Massarykovoj se zatvorila, ali se otvorio jedan drugi dućan, doslovno u mojem susjedstvu – Land of Magic. Kada sam prvi put ušao u trgovinu sjećam se da mi se vilica doslovno objesila od onoga što sam vidio unutra. Toliko igara, karata, figurica, kockica, maketa i još mnogo čega drugoga. Bilo je to iskustvo ravno posjeti Disneylandu. Nikad u životu nisam vidio toliko super stvari na jednom mjestu. Vrlo brzo se svaka lipa počela štedjeti za nabavku nekih od igara koje su mi se činile zanimljivim. Novac se skupljao malo po malo pomaganjem susjedima i dobivenim džeparcem od roditelja. Prva igra je pala sredinom 2003. – Age of Mythology. Kao velikom fanu originalnih Age of Empiresa, jednako mi se svidjela i prva 3D inačica PC igre, smještena u svijetu grčke, egipatske i nordijske mitologije. Tako da nije bilo nikakve dileme oko nabavke i fizičke inačice igre.
U danima i mjesecima koji su slijedili također sam kupio Sid Meier’s Civilization: The Boardgame (2002), Doom: The Boardgame (2004), Nexus Ops (Avalon Hill), Senator (2004) i Star Wars Monopoly (1997), Doom: The Boardgame Expansion Set (2005). Kao što primjećujete dobar dio prvih kupljenih igara su bile upravo one koje sam igrao i na računalu.
U to vrijeme ranih 2000.-tih godina vikende sam obično provodio odlazeći s mlađim bratom Berislavom, bakom i djedom u vikendicu u zagorsko seoce Švaljkovec, 40 kilometara sjeverno od Zagreba, u blizini Sv. Križ Začretja. Tu sam se prvo povezao s prvim susjedima Mladenom i njegovim mlađim bratom s Filipom, a s kojima smo ponajviše igrali klasike poput Rizika, Monopolyja i UNO, ali smo kasnije uveli i Igru Života. Poslije sam upoznao i brojnu drugu što stariju, što mlađu djecu. Od TCG-a najpopularniji su nam bili naravno Pokemoni. Čak smo održali i vlastiti mini turnir sa simboličnim nagradama. Pojedinačno najviše sam imao okršaja s Petrom, a od koje sam redovito većinom gubio, usprkos puno superiornijim kartama u špilu. Naučio sam mrziti Blastoisea.
Prvi uvod u RPG mi je predstavio Matija, također jedan od zagrapčanaca koji je znao vikendima dolaziti kod svojeg djeda, zajedno s mlađim bratom Igorom. Riječ je bila o trećoj ediciji Dungeons & Dragons, i to je bilo jedno zaista wooow iskustvo. Nikad prije ni brat niti ja nismo susreli ništa slično. Ostali smo doslovno šokirani i impresionirani količinom detalja koju je ovakva vrsta igre mogla ponuditi. Bilježenje količine strelica koliko mogu nositi u tobolcu – mind blowing. Toliko smo se zapalili za igru da smo posudili knjige od Matije i krenuli u srednjovjekovnom monaškom stilu prepisivati pravila u vlastite ukoričene notese. Čak smo bili izradili vlastitu crtanu mapu i oznake heroja, čudovišta, prepreka i drugih dodataka bitnih za igru.
Osim igara redovito smo igrali nogomet na Donjoj Šemnici, te imali naše dječje igre ratovima s plastičnim pištoljima.
Nažalost s prolaskom godina i ulaskom u starije godine koje su nosile nove obveze i izazove, društvo nam se dosta osipalo, tako da sam na kraju ostao u društvu nešto mlađe ekipe. Uza mene tu su bila još četvorica strastvenih igrača – braća Nikola i Macho, te nešto mlađi Marko i Filip.
To je bio period kada smo tijekom godine počevši od petka pa do nedjelje, redovito igrali upravo nešto modernije društvene igre. Tako da smo najčešće igrali Age of Mythology, Civilization 2002, Doom III s ekspanzijom, Senators, Nexus Ops i Star Wars: Monopoly. Da, igrali smo čak i Star Wars: Monopoly. Ah bili smo mladi, a voljeli smo ponekad modificirati određena pravila da nam igra bude još zabavnija.
Neke od partija koje smo imali u Civilizationu su bile pogotovo epske. U jednoj partiji u 6 igrača iskristalizirala su se dva suprotstavljena tabora, oba su brojala po tri igrača. Jednog od protivničkih igrača je moj tim uspio izbaciti iz Europe, no da ne bude eliminiran iz igre njegovi saveznici su mu darovali jedan teritorij u Sjevernoj Americi. I tako je bilo da smo nas trojica iz jednog savezništva kontrolirali većinu svijeta, dok su naši protivnici pod kontrolom imali Sjevernu i Južnu Ameriku. Došao je tako trenutak za okupljanje velike armade i još većih kopnenih snaga koje smo ukrcali u brodove. Ni naši protivnici nisu nimalo zaostajali u izgradnji dostojne obrane, pa su tako praktički sve svoje snage situirali u primorskim teritorijima. Pritom su zanemarili ratnu mornaricu ulažući sve resurse u kopnene snage. Kada smo zaključili da je došao pravi trenutak, započeli smo iskrcavanje u Sjevernoj Americi. Borbe su bile silovite, kocke su se sumanuto kotrljale, gubici zbrajali s obje strane, no na koncu su naše snage ipak uspjele prevladati i zauzeti jedan teritorij. Nažalost tu smo morali završiti za taj dan, budući da smo dotad ionako igrali već osam sati. Uvijek ću se pitati što se još moglo sve izdogađati do kraja, i bi li nas protivnici uspjeli potisnuti natrag u more, ili bismo malo pomalo zauzimali jedan teritorij za drugim.
Ubrzo su i drugi nabavili svoje popularne primjerke tog doba. Pa su tako Nikola i Macho nabavili Warcraft i World of Warcraft, te Marko World of Warcraft. Nažalost svega smo jedanput kod Nikole i Mache odigrali ovu fantastičnu mega epiku.
Nešto kasnije sam otkrio strast i prema drugim TCG franšizama, poglavito Magic The Gatheringu i World of Warcraftu, a tu strast sam uspio prenijeti i na ostale. Neki su tako nabavili preko mene i vlastite špilove, a neke sam i posuđivao budući da sam ih se u kratkom vremenu nakupovao popriličan broj. Za sve je zapravo bila najzaslužnija Lana iz Land of Magica i sada Carte Magice, a koja mi je prilikom jedne posjete poklonila Starter pack za Magic The Gathering. Svemu su dodatno kumovale i odlične cijene malih paketića i kompletnih špilova. Bilo je izgleda u tom periodu nekakav prijelaz između edicija, jer sam male paketiće znao kupovati po 5kn, a špilove od 40-60 karata za 29 – 49kn.
Od sporta najpopularniji u tom periodu nam je bio stolni tenis, koji smo znali igrati kod Filipa na improviziranom kuhinjskom stolu, a kasnije i kod Nikole i Mache kada su oni dobili pravi stol.
Nažalost, svim dobrim stvarima mora doći kraj. Raspad naše male zajednice nije se dogodio iznenada, nego mu je prethodilo neredovito igranje zbog mojih sve češćih izostanaka kumovanih obvezama na tada već fakultetu. Mnogi su tako pronašli druga zanimanja, drugi su nakon završene srednje škole krenuli raditi i više skoro nitko nije imao toliko vremena za igranje kao prije.
Posljednji čavao u lijes naše zajednice došao je s globalnom ekonomskom krizom, koja je se također poklopila i s financijskom krizom u obitelji. Tako da troškovi održavanja vikendice nisu mogli pratiti malu mirovinu djeda i bake, te skromna majčina plaća. Spakirao sam stvari i uspomene, oprostio se od prijatelja do nekih boljih vremena i vratio u Zagreb. Bilo je to na drugoj godini faksa 2009-te godine.
Nikada neću zaboraviti sve te lijepe trenutke provedene u Zagorju i sve prijatelje – Nikola, Macho, Filip, Mladen, Marko, Martin, Petra, Paula, Lucija, Matija, Igor.
Od tada do sredine 10. mjeseca 2012. nisam imao nikakve veze s društvenim igrama i cijelim tim svijetom. Onda tijekom proslave rođendana najboljeg prijatelja, netko je došao na ideju da bismo nakon roštilja mogli otići na mjesto gdje je čuo da se organiziraju i igraju društvene igre. Ovo me poprilično zaintrigiralo. Odmah sam se sjetio dobrih starih vremena iz Zagorja, što se tada već činilo kao pradavna uspomena. Otišli smo tako u Buena Vistu na igranja društvenih igara u organizaciji “Gamers Guilda”, i naravno ostali oduševljeni. Sve ono što sam poznavao o velikom broju raznoraznih društvenih igara se u tom trenutku troduplalo. Osim igara bilo je tu i mnoštvo odlične ekipe, tako da je i atmosfera bila na razini.
I tako je to trajalo sve do siječnja, kada su se životne prilike organizatora promijenile pa je nažalost sve propalo. Ponovno sam se tako vratio svojim životnim rutinama bez društvenih igara, sve do jednog sudbonosnog poziva od najboljeg frenda i budućeg kuma Marka, a koji me pozvao na 3. Dan društvenih igara. Mjesto održavanja je ponovno bila Buena Vista klub, vrijeme 23. veljače 2013. Organizator ovog događaja je bila udruga “Igranje”, sigurno još jedna u nizu lijepih organizacija gdje će se ljudi brzo rasipati na sve strane i sve će zamrijeti. Malo sam oklijevao oko odlaska jer mi je bilo muka od toga da se sve dobro i lijepo raspada, te se nisam htio tako brzo ponovno razočarati. No Marko je baš bio zapeo da idemo, pa sam na koncu ipak popustio.
Da stvar bude gora bilo je izrazito loše vrijeme taj dan s neprestanom snježnom mećavom. No kocka je već bila baćena, i nije bilo više razvrgavanja obećanja. Stigao sam na kraju prije ostalih instanto bio ponesen izvrsnom atmosferom. Nikada nisam vidio toliko obožavatelja društvenih igara na jednom mjestu. Bilo je vjerojatno oko dvjestotinjak posjetitelja, ako ne i puno više. Mladi, tinejdžeri, djeca, starci, obitelji, bilo je ljudi svih dobi. Bio sam zaista impresioniran onim što je zajednica “Igranje” uspjela izvesti.
Bilo je tu i trgovina sa štandovima, gdje koje su prodavale između ostalog i društvene igre s odličnim popustima od 20-30%. Marko je zbog lošeg vremena neobično za njega kasnio, pa sam nakon jako dugo vremena pao na potrebu kupnje nove igre. Kupio sam nekoliko zaštitnih folija za karte i igru Citadels, a koja mi je postala jedna od omiljenijih igara tijekom posjeta igraćim događajima u organizaciji “Gamers Guilda”.
Marko je došao taman kako sam sklonjen u jednom kutu prostorije uspio navući sve zaštitne folije na karte nove igre. Ubrzo nakon njega pridružio nam se i Willy. Odigrali smo odmah jednu partiju Naseljenika otoka Catan, a koju sam čak uspio i pobijediti niti ne uočivši da sam već dva kruga ostvario uvjete pobjede. Willy nas je ubrzo morao napustiti zbog drugi dogovora. Marko i ja smo ostali, upoznali pregršt novih ljudi i zaigrali još veći broj novih igara. Na kraju smo ostali sve do 10 sati kada je ostalo još svega par ljudi. Bio sam spreman zaključiti dan, ali Marko se još nije dao tražeći među rijetkim preostalim posjetiteljima žrtve za iduću igru. Rekao sam mu da ako uspije pronaći nekog dovoljno ludog kome će se u tako kasno vrijeme još igrati, onda bih mogao i ja još jednu partiju. Kako su za susjednim stolom ispijali pivo jedan momak i djevojka, prišao je prvo njima. Bili su pomalo iznenađeni što je još itko imao toliko energije za igru, ali su svejedno pristali i predložili Dixit. I tako smo se lijepo zabavili još nekih sat vremena ostvarivši još jedno lijepo poznanstvo, a onda smo ipak odlučili zaključiti dan.
Dan poslije sam u kasnim satima surfajući bespućima Facebook objava naišao na slike s događaja, a u komentarima na one od djevojke s kojom smo igrali Dixit. Ne znam što me nagnalo, ali poslao sam joj zahtjev za prijateljstvo, što je na moje veliko iznenađenje praktički odmah i potvrdila. I tako sam upoznao svoju vjernu partnericu brojnih igraćih dogodovština.
U isto vrijeme počeo sam redovito dolaziti u prostore gdje je udruga “Igranje” održavala redovite termine. Bilo je to u podrumu u Bogovićeve 1, zgrada točno na križanju do koje je Optotim očna poliklinika i optika. Usred čestih dolazaka vrlo brzo su se stekla i nova poznanstva i prijateljstva koja traju i do današnjeg dana. Nije nam smetao niti malen prostor niti povremena zagušljivost kad je dobra igraća atmosfera bila na razini.
Usporedo s redovnim dolascima na termine igranja, počeo sam sve više ulaziti i u samu udrugu. Kako i ne bih uz tako plemenitu ideju kao što je širenje kulture igranja društvenih igara u Hrvatskoj, a sve kako bi se obitelji ponovno okupljale za stolom i družile, kako bi se mladi više socijalizirali, te kako bi im se pomoglo da se kroz zdravo druženje klone neprilika, droge, alkohola i drugih modernih pošasti. U ovoj plemenitoj stvari vidio sam ispunjenje unutarnje praznine koju sam cijelo ovo vrijeme tražio. Kad me Slavica zamolila da joj se pridružim i pomognem u volontiranju na SFerakonu 2013., rado sam prihvatio. Događaj je prošao odlično, i to je zapravo bilo moje prvo pravo krštenje u volonterskom radu za udrugu.
Od tada sam odlučio volontirati za zajednicu što sam češće mogao i koliko mi je vrijeme dopuštalo. Između ostalog, registrirao sam se na našem forumu – https://igranje.hr/forum/, pa čak i počeo pisati recenzije i vijesti o društvenim igrama.
U godinama koje su uslijedile naša mala zajednica je sve više rasla, organizirano je nebrojeno društvenih događaja, posjećivalo se različite KON-ove diljem cijele “Lijepe naše”, te su ostvarene brojne suradnje sa srodnim udrugama i organizacijama.
Što se tiče nas (Slavice i mene), mi smo se između ostalog odlučili i za otvaranje bloga i javno pisanje o našim avanturama iz svijeta društvenih igara, i brojnih popratnih sadržaja. Bez daljnjeg ustezanja, ugodno čitanje 🙂 .
